SUDSKI PROCES PROTIV CRNOGORSKIH PATRIOTA, SLJEDBENIKA USTANIKA KOMUNISTE DR VUKAŠINA MARKOVIĆA (1922)

U prvoj polovini oktobra 1922. godine, pred prvostepenim podgoričkim Okružnim sudom, odvijao se pretres po “krivici” 22 građana iz Bjelopavlića, koji su od strane državnog tužioca optuženi i okrivljeni sa su kao jataci pomagali komunističku „odmetničku akciju“ dr Vukašina Markovića iz Pipera. Tom procesu prethodila je policijska istraga, u kojoj je jedan od optuženih Milo Jovanović bio žrtva torture i mučenja, kako bi se iznudom došlo do priznanja krivičnih djela i radnji, koje su mu organi vlasti imputirali. Nakon okončanja isljednog sudskog postupka, kao glavni krivici označeni su: Milo Jovanović, Blagota Đurović, Luka Đurović, Marko Đurović, Boško Kalezić i Blagota Šaranović iz Bjelopavlića. Optužnica ih je teretila da su bili saučesnici “odmetnika” dr Vukašina Markovića i da su njegovu akciju konkretno pomagali i davali joj logističku podršku u municiji, hrani i drugim potrebama.

Osnova optužnice državnog tužioca sudije okružnog suda u Podgorici Veljka Popovića protivu njih nalazila se u članu 50 Krivičnog zakonika Crne Gore iz 1906. godine. Optužba ih je “teretila” da su bili i saučesnici u krivičnom djelu „pljačke Sirotinjskog doma u Danilovgradu“, što je bila namještena (montirana) optužba od strane režima. Državni tužilac sudija Veljko Popovićna sudskom procesu zahtijevao se da se u konkretnom slučaju primijeni i Zakon o javnoj bezbjednosti i poretka u državi KSHS iz 1921. godine i da se okrivljeni po tom zakonu kazne za djelo „jatakovanja sa odmetnicima“.

Sudski pretres je trajao 8 dana, na kojemu, su saslušavani optuženi i svjedoci. Na sudskom procesu okrivljene su branili advokati Marko Daković, Andrija Marković, Radovan Pulević, Jovan Lukačević i Mato Pavićević [1]. Zajednička karakteristika advokatskih odbrana na tom sudskom procesu ogledala se u tome što su branitelji okrivljenih istakli da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o javnoj bezbjednosti, što je sud i prihvatio u odlučivanju u pomenutom krivičnom predmetu.

Na početku sudskog pretresa ispitivan je okrivljeni Milo Jovanović, koji je svjedočio o mučenju i torturi koje je prežio tokom hapšenja i isljeđivanja od strane policijskih vlasti.

O tom suđenju list „Radnik-Delavec”, broj 1, od 26. XI. 1922.godine, piše u opširnom članku naslovljenom „Proces protiv komunista u Podgorici”, u kojem objavljuje izjavu jednog od optuženih Mila Jovanovića, datu prvog dana glavnog pretresa pred sudom u Podgorici. Po pisanju pomenutog lista, na sudskom preslušanju Milo Jovanović, težak iz Bara Šumanovića, srez danilovgradski, opisivao je mučenje i torturu koju je preživio od strane onih koji su ga uhapsili, kao i sve ovo što se zbilo u Bjelopavlićima početkom maja 1922.godine. Milo Jovanović navodi, da je „prvog maja bio sazvat skup u selu Jovanovićima, radi sporazumnog gonjenja odmetnika i traženja njihovih jataka.

Skup su sazvali starješine vojske i policije i na njega su pozvali sve seljake iz opštine Pavkovićke, te sam došao i ja. Na tom skupu vidio sam gdje šef policije sa Danilovgrada, čije ime ne znam, i žandarm p.poručnik Vaso Špadijer preslušavaju Luku Đurovića, seljaka. Nijesam znao zašto, ali mi docnije rekoše da ga preslušavaju što se na njega sumnja da je u vezi sa odmetnicima, pošto mu je brat bio u šumi.” Jovanović potom kazuje da se vojska i policija KSHS odatle uputila u selo Šobajiće i da je on tamo poveden od strane njih zajedno sa rođakom Vladimirom Jovanovićem.

Zatim navodi da je 3.maja u Šobajićima bio šikaniran od strane tamošnjeg sreskog pisara Mirka Begovića i žandarmerijskog potporučnika Vasa Špadijera. Jovanović navodi: ”Begović i Špadijer naredili su da legnem i pošto su me položili pozvali su mog rođaka Vladimira Jovanovića, dali mu korbač i zapovijedili mu da me tuče, na što je on prisiljen od njih, stao da me tuče iz sve snage. Za ovim su mi naredili da se svučem, kako bi zgodnije udarao na što sam skinuo kaput i gornje odijelo i ostao u goloj košulji. Uza sve to kako sam ležao, Vaso Špadijer udarao me nogom za vrat. Za vrijeme ovoga pitali su me: „Jesam li komunista, širim li komunističke ideje, pomažem li akciju odmetnika, koji su još komuniste i koji potpomažu ovu akciju.

Kako mi je bilo nemoguće ovo izdržati, ja sam im priznavao sve što su me pitali. Rekao sam im da sam komunista, da potpomažem akciju odmetnika, da sam im (odmetnicima) što više obećao da ću ih izvještavati o kretanju vojske i policije, da sam u kući primao odmetnika Petka Miletića, i onda sam stao nabrajati sve članove bivše komunističke partije, kojih sam se u tom momentu mogao sjetiti i označio ih kao jatake odmetničke, mada nijesam ni ja ni oni u tome išta krivi. Kad su vidjeli da me rođak, Vladimir Jovanović ne bije dobro i kako valja, onda su iz gomile pozvali jednog veoma snažnog žandarma kojega su, čini oslovili sa „Korbač”, a koji je mogao tući tri put jače i naredili su da me bije.

On je nastavio udarati nemilosrdno iz sve snage, košulja je pod udarcima biča počela prskavati a krv je linula iz svih rana. Dok su me bili uz Begovića i Špadijera bio je i Lazar Brajović policijski pisar na Danilovom Gradu.” Potom navodi, između ostalog da je 6. maja 1922. godine, zajedno sa Vladimirom Jovanovićem sproveden u policijski pritvor u Danilovgradu, te da je 9. maja zapisnički saslušavan kod sreskog načelnika u Danilovgradu. Tvrdi da je tada na saslušanju rekao: ”Svjestan toga da sam napao nevine i poštene ljude, a bojeći se da će i oni biti na ovaj isti način natjerani na priznanje, ja sam na ovom zapisiniku odrekao za sve one koje sam nepravo optereti ranijim iskazima, za sebe sam zadržao svoje ranije priznanje, bojeći se da se ovo zlostavljanje nadamnom ne ponovo, mada sam bio potpuno nevin kao i oni, ali ni ovog momenta nije drugo ništa preostajalo”.

Jovanović obrazlaže pred krivičnim vijećem podgoričkog Okružnog suda da je bio u policijskom pritvoru u Danilovgradu, zajedno sa Lukom Đuraškovićem, kojega je zatekao u pritvoru i dodaje: ”Njemu sam se žalio na sve ovo i rekao mu da se stidim što sam nevine ljude opteretio i što nijesam mogao izdržati i veće mučenje samo da prave ljude ne okrivim”. Na glavnom pretresu okrivljeni Jovanović je izjavio, kako piše „Radnik-Delavec”, da mu je „dok je nad njim vršeno ovo sramotno i nečovječno djelo naređeno i čakšire da svuče, što je on i učinio i da su tako po njemu potpuno golom udarali pred čitavim sakupljenim svijetom”.

Pomenuti list piše da je optuženi Jovanović „ovu jezovitu i strašnu izjavu dao u sudskoj dvorani prepunjenoj građanstvom koja sa osobitim interesom prati tok ovog procesa. Za vrijeme pričanja Jovanovićevog mogli su se kod građanstva jasno zapaziti izrazi dubokog gnušanja, nad ovim zvjerskim postupcima. Da bi se dobila potpuna slika svih zvjerstava treba imati na um da je ovo bio jedan od najblažih izkaza u toku ovog pretresa. Sve ovo u toku pretresa po stoti je put zasvjedočeno i potvrđeno ne samo izjavama ostalih optuženih nego i svih svjedoka”, tvrdi navedeni list i podvlači da „nedjela” koje su počinjeli „zločinci” koji su mučili i zlostavljali okrivljene, biće potvrđena „ako u ovj zemlji bude ikoga da ove zvjerove povuče na odgovornost i baci pod sud”. List „Radnik-Delavec” završava svoj izvještaj sa sudskog saslušanaj okrivljenog Mila Jovanovićeva konstatacijom da u novijoj istoriji Crne Gore „ovako brutalnog gaženja osnovnih prava čovjekovih, da ne govorimo o građanskom i političkom, narod u Crnoj Gori još nije vidio” [2].

Podgorički okružni sud je nakon okončanja glavnog pretresa donio 26. novembra 1922. godine, osuđujuću presudu okrivljenima i odmjerio im kaznu. Dakle, presudom Okružnog suda KSHS u Podgorici s pozivom na član 50 K.Z. osuđeni su i kažnjeni su zbog djela „jatakovanja“ odmetnicima od 22 optuženih Bjelopavlića, njih 6 i to: Milo Jovanović, Luka i Blagota Đurovići sa po 1 godinu zatvora, Boško Kalezić i Blagota Šaranović sa 8 mjeseci zatvora, a Marko Đurović 6 mjeseci zatvora. Ostali okrivljeni su oslobođeni krivične odgovornosti. Tom prvostepenom presudom od 26 novembra 1922. godine, 6 ljudi iz Bjelopavlića osuđeni su ukupno na 4 godine i 10 mjeseci zatvora, kojeg su imali izdržati u Centralnom Kaznenom zavodu u Podgorici (Jusovači). Taj sudski proces izazvao je određenu pažnju javnosti. Od štampe u Crnoj Gori registrovalo ga je list „Slobodna misao“ iz Nikšića. 

„Slobodna misao“ navodi da se pomenuti okrivljeni terete da su dr Vukašina Markovića i njegovu akciju „snabdijevali municijom, hranom i drugim potrebama. Optužuju se takođe da su učestvovali u pljački „sirotinjskog doma“ u Danilovom Gradu. Kao glavni krivci optužuju se: Milo Jovanović, Luka Đurović i Blagota Đurović. Njih brane advokati Marko Daković, Andrija Marković, Pulević, Jovan Lukačević i Mato Pavićević. Državni tužilac V. Popović traži primjenu Zakona o javnoj bezbjednosti za djelo jatakovanja sa odmetnicima... Rasprava je trajala osam dana. Posle saslušanih optuženih i svedoka advokati su dali svoju odbranu... Odbrana je uspjela da dokaže da se u ovom slučaju ne mora primjenjivati Zakon o javnoj bezbjednosti. Sud je prihvatio ovo gledište i za djelo krivicima primijenjen je Krivični zakon član 50, prema kome su kažnjeni optuženi: Milo Jovanović, Luka i Blagota Đurovići sa po jednu godinu dana zatvora, Boško Kalezić i Milija Šaranović sa po 8 mjeseca, Marko Đurović 6 mjeseci. Imenovani se kažnjavaju kao pomagači odmetnika i da su ih primali u svoje kuće. Svi imaju izdržat kaznu u ovdašnjem zatvoru o svom trošku. Ostali su oslobođeni“ [3]. 

Činio je to i komunistički list „Radnik-Delavec“, koji je izvještavao sa glavnog pretresa i prenio iskaz okrivljenog Mila Jovanovića.

Milo Jovanović je bio član KPJ. Pripadao je revolucionarnom pokretu dr Vukašina Markovića. „Početkom maja 1922, po zahtjevu načelnika okruga podgoričkog, Radovana Boškovića, u Srez danilovgradski je upućena kaznena grupa sastavljena od žandarmerije i vojske, s nalogom da kazni jatake odmetničke grupe dr Vukašina Markovića. Ova grupa je opljačkala skoro svu pokretnu imovinu člana KPJ Mila Jovanovića, a zatim je iz desetak okolnih sela dovela na Graorište, u selu Šobajićima, sve muškarce od 15 do 70 godina starosti i nešto žena. Po zapovijesti oficira Špadijera, šefa kaznene grupe, vojnici i žandarmi su naočigled svih tukli velikim štapovima Mila Jovanovića „zbog jatakovanja“. Ova javna kazna trebalo je da zastraši prisutne seljake. Jovanoviću i Mileti Laleviću, članu KPJ iz sela Lalevića (Srez danilovgradski), sudio je uskoro Okružni sud u Podgorici. Jovanović je osuđen na 22 mjeseca zatvora, a Lalević na 18 mjeseci“.[4] 

* * * * *