Dimna zavjesa
Predvečer, na rubovima oranica seljaci pale granje. Miris takvog izgaranja jedan mi je od najdražih. Ni dim mi nesmeta, naprotiv: Ko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrija, kazivali su moji preci.
Na ovu frazu što sam je davno čula gledam s nekom sjetom zrele dobi. Znači li to da uz svaku vatru, simbol topline i ljubavi, ide i njena mistifikacija, okađivanje, nejasnoća, zadimljenost perspektive gledanja?
No, ako bolje razmislim mi koji pišemo živimo neku mistificirajuću realnost.
Čini mi se da to čini i velika većina ljudi, na možda društveno prihvatljiviji ili poželjniji način: nekretnine, fiktivne dionice, burze, automobili, karijere ničega, ljubavnice svih... Nije li i to dimna zavjesa za propali realitet takozvanih ideala, koji su pali tako nisko da ih ni skitnice neće pokupiti.
Kad silazim od Barutane ka selu koje se kao prosuta niska nazire u školjci zaljeva Malog Blata, Skadarskog jezera, čini mi se tih četvrt sata hoda, da je to put svih puteva.
Oivičen je suhomeđama i divljim šipkovima. Najviše volim onaj čas kad dan tone u svoju ljubičastu večer. Poznavala sam ga dobro, svaki kamen oblikovan u skulpturu, svaku smokvu ili orah, svaku branjevinu, svako imanje čije je. Prešla sam taj put do džade mnogo puta i u var od dnevi kad bi ponestalo cukra ili gaza, kako tamo zovu petrolej. Vremena su bila kao starozavjetna: za slavu bi se žrtvovalo jagnje i posvuda su koračali proroci.
Blagost podneblja
Otad, mnogi su mještani iselili u veća naselja i gradove, najviše u Podgoricu, Cetinje ili na Primorje. Snalaze se i danas. Prije podne rade u svojim uredima ili tvrtkama a poslijepodne rabotaju na imanjima. Ovdje, u ovom mediteranskom podneblju, rastu sve vrste voća i povrća.
Klima je blagotvorna, vode ima u izobilju otkad je više od četvrt vijeka proradio Lješanski vodovod, zemlja je plemenita, crljenica se rasipa pepeljasto među prstima i premda nije masna kad jednom usadite u nju neku kulturu, mnogostruko uzvraća.
Kalemljeni, barski šipkovi, rozaklija i vranac, nekoliko sorti smokava, jabuke i dunje, kruške i breskve, raštan i luk, krtola brašnjava kao kesten, sve to uspijeva na terasastim imanjima. Moji preci su ih stvorili tako, ostalo je za priču, donoseći u šakama plemenitu zemlju s mjesta gdje je kamen bio rijedak a zemlja blagotvorna.
Rad i rabota
Njihovi potomci, moji suvremenici, danas se moraju dovijati na najčudesnije načine kako opstati u ovakav nevakat. Ekonomija je sve slabija, ništa se ne proizvodi. Ako rade, mjesta su jedva sačuvali u naletu otpuštanja i smjena generacija. Neki su morali, kao i ja, u prijevremenu penziju. Za šaku eura.
Stoga su svagda i svuda protivnici političkog režima. Ništa im nije dao, a sve im uzima. Najprije, to malo duvana i loze, ne mogu prodati nego ispod ruke. Nema doduše financa kao za socijalizma, ali svaka tržnica ima svoje doušnike koji brzo pozovu komunalnu inspekciju.
Država se sve više otuđuje i od građana i od seljana. Ono što su u Titovini, kako nazivaju od milošte Jugoslaviju, mogli plasirati, smokve i grožđe, rakiju i vino, sir i kajmak, šipkove i vunu, i zaraditi djeci za nove udžbenike, sada moraju skrivati od znatiželjnika ili prodavati na domu, prekupcima. Tada su svi imali socijalnu i zdravstvenu zaštitu, sada plaćaju skoro svakog specijalistu.
Liste čekanja su duge, vrijeme prolazi, svake godine im trebaju sve jače naočare, sve detaljnije pretrage, sve više lijekova: te za masnoće, te protiv pritiska, te protiv bolova. Reumatični su i kostobolni, no nema više te komisije koja će im odobriti Igalo. Sjećaju se s nostalgijom onih dana kad su se mogli ukopavati u pijesak na Velikoj plaži ili plivati u toplom moru.
Sad im je svaki euro dragocjen i sve je tanji svežanj što su ga ostavili u čarapi za crne dane. Ne žele biti djeci na teret i predvidjeli su nehaj bližnjih. Nitko se neće o jadu zabaviti njihovom starošću. Gradski su domovi puni staraca i teško je dobiti mjesto. Otkad su izgrađeni dnevni domovi, nadaju se da će ih možda moći koristiti dok im djeca i unuci rade. No, nije li im usput, možda se neće ni sjetiti da svrate po njih.
Oj, starosti, grdni razgovore
U crnogorskoj je kulturi starost sramota, i većina se s indignacijom odnosi prema njoj. Nitko od mlađih ne misli da će i oni jednog dana ostarjeti i probuditi se s jezom sedamdesetogodišnjaka. Ruke su drhtave, noge klecaju i vid je sve zamagljeniji.
Treba smoći snage i ustati, urediti se i otići do najbližeg dućana. Tamo su cijene sitno ispisane i bilo koga da pitaju, obrecnut će se. Putem će sresti vršnjake koji pričaju samo o bolesti i smrti. Ovaj stan u gradu koji čuvaju djeci odavno su otkupili i zakrpili. Svejedno, kad saberu troškove života s režijama, ne dostaje im penzija. To ih čini sumornima i često razdražljivima. Zato šparaju na hrani, jedu samo koliko im treba za opstanak. Krtola u kile, malo zelja i pileća krilca.
Odjeću ne kupuju odavno, dobra im je i stara, preprana ihemijski očišćena. Zaželjeli su se kajmaka i sira.
Svuda reklame: Kupujte domaće, ohrabrite našu proizvodnju. No cijene bijeloga mrsa više nisu za njihov džep. A kad ih djeca pitaju što im je prazan frižider odgovaraju da se čuvaju masnoća. Uželjeli su se bijele kobasice, slanine od potrbušine ili suvih rebara. No jedu ih samo kad ih neko od djece pozove na slavu. Ni tada ne jedu dosita, ne žele da djeca vide njihovu glad.
Doživjeti stotu
Pogledajte tu mitologiju svakodnevice. Najprisutnija je u medijima, na televiziji i portalima. Pojavljuju se fotografije lijepih žena u starijoj dobi. I potom ista lica pomlađena za dvadesetak godina. Sugeriraju vam: izgledajte mlađe, otklonite bore. Ali, vi ne želite izgledati mlađe, ne pada vam na pamet skidati svoje godine. Potom, fotografija spavaće sobe, i uz nju tekst : zašto ova soba izgleda siromašno? Uz to, savjeti kako da učinite svoju sobu bogatijom.
Želite li vi mijenjati svoj prostor samo zato što neki dizajner želi sve oblikovati po svojem ukusu? Naravno da ne. Zatim, savjeti o tome kako doživjeti stotu: voće, povrće, isključivanje mesa. I, naravno, svakodnevno pješice desetak hiljada koraka. Nitko vas ne pita želite li doživjeti stotu?
I što biste vi radili u tim dubokim godinama osim vegetirali? I ono najčešće: kontrolirajte svoje emocije. To znači, zatomite ih. Pa nitko normalan ne može ostati takav ako ne iskaže svoje emocije posebno one društveno nepoželjne. Tugu, bijes, srdžbu, ljutnju, tjeskobu, nesigurnost, strah. Naprotiv, trebalo bi istaći načelo: živite svoje emocije, iskazujte svoje osjećaje!
Na kraju jednog običnog dana obične starice, kao utjeha ili kompendij čeka je tv ekran. Unatoč stotinama kanala osim nekoliko dokumentaraca nema ništa vrijedno vremena i pažnje. Ona lista kanale i na kraju, tješi se nekim kulinarskim. Mlada žena brblja o trikovima za dobro tijesto. I dok cijedi tih par kapi maslinovog ulja, kamera prati njene prste. S dugim su noktima, kao kandžama. Naposljetku ih zariva u meko tijesto. Ženi pred ekranom diže se kosa na glavi. Ojađena, gasi tv prijemnik i sjeda uz balkonska vrata. Tamo se čuju mladci kako psuju i kikoću se u obližnjem parku.
Sami joj dolaze Tinovi stihovi iz Svakidašnje jadikovke:
Kako je teško biti slab/kako je teško biti sam/i biti star a biti mlad!
I biti slab i nemoćan/ i sam bez igdje ikoga/i nemiran i očajan.
Prisjećam se svoje babe s očeve strane. Tiha žena znala je sve o čudu života. Kako se opstaje, kako i u siromaštvu bivstvuje, kako sabire mudrost, kako stječe ljudskost. Kako čuva duševnost. Bila je, za razliku od mnogih Južnjakinja, od malo priče. Sjećam se, napunila bi nozdrve duhanom iz burmutice i promatrala sutonski prizor naslonjena na dovratak kuće ili sjedeći na njenom visokom pragu, kao da i sama tone u neizrecivo sunce što pada za gorama.
Činila je to s mirom čovjeka koji je iskusio mnogo, patio trajno i spoznao sve ono što mu je u dugu saznanja. Ne sjećam se ikad smijala, ikad zaplakala. Ona je najstarija od svećenica iz moga pamćenja i možda najmudrija. O, kako je ona znala otresti suvišno s naslaga dana, kao kad čovjek sa žeravice cigare otresa pepeo. Bila je obična seoska žena, a vladala se kao plemkinja.
Nije doživjela stotu, jedva šezdesetak.
Na kraju reminiscencije, na prostranoj terasi koja gleda na Jezero i zelenilo bašta okućnice, palim fini ženski cigarilos. Odbijam dimove i mislim se: Što je tu vatra i žar, a što dim, dim samo?
