„Hvala Vam na izdvojenom vremenu i - smrt fašizmu!“
„Smrt fašizmu i Vama i Vašim gledaocima! Doviđenja!“
Ovim riječima završilo se jedno TV gostovanje na Dan Evrope. Odavno neki lapsus, osim što me doveo do suza u multipliciranim naletima, nije trodimenzionalnije opisao „neopisivu lakoću površnosti“ po kojom se odvija naš crnogorski mikrokosmos, sa svim njegovim Super Nova dramama. Političkim, identitetskim, istorijskim, sudbonosnim „biti ili ne biti“ dilemama.
Iza svih tih (pre)ozbiljnih lica, podignutih obrva, „državničkih“ govora tijela, velikih riječi i još većih obećanja, prevelikih doživljaja sebe, napada manijakalnog ego tripovanja, a onda kamufliranih providnom lažnom skromnošću, krije se provalija bolne površnosti i totalnog neznanja i to iz zone najopštijih mjesta. Nema toga ko me može ubijediti da top 30 političkih i društvenih figura u zemlji, svi do jednoga, ne bi pali na testu iz opšte kulture!
Dakle, siguran sam da naši opinion makeri, trend-setteri, lideri i pastiri (pogotovo ovi), ne bi prošli na testu čija pitanja bi bila: Navedite članove kultnog benda Bitlsi? Navedite tri Šekspirove drame? Ko je patentirao električnu energiju? Ko je rodonačelnik dinastije Petrović-Njegoš? Kog instrumenta je proizvođač kompanija Gibson?
Sjedi, 1! Državniče! Ministre! Direktore! Profesore doktore!
To je ta lakoća površnosti iz koje nam „oksfordski đak“ želi sretan najtužniji hrišćanski dan od svih. Može, što ne bi moglo? Kad su one trajekte što dime riješili tako da ih na kraju kupe od onih koje su „poćerali“, može i Raspeće sretno da bude… I to u vjerskoj državi. Toliko je duhovnosti suštinske u njoj.
To je ta „sve može da prođe“ logika u kojoj ceremonija inauguracije predsjednika države mora biti na Cetinju u duhu tradicije te države, protokolarnog i ceremonijalnog profila jedne državne prijestonice. Može, a i ne mora. Hajde da ne mora? Ma, ne mora!
Ta površnost, nedopustiva, aljkava, bijedna i bljutava, dozvoljava crnogorskom intelektualcu-kukavici, u sudbinskim vremenima, da izbjegne da se odgovorno vrijednosno svrsta, a onda i u odnosu na to – angažuje. Da uradi makar nešto kada mu kandila i tamjan rastjeruju i posljednje tragove urbanog duha i neke subkulture, kojoj uzgred i sam pripada… I ne samo pripada, već je kreira i oblikuje!
Nema toga ko me može ubijediti da top 30 političkih i društvenih figura u zemlji, svi do jednoga, ne bi pali na testu iz opšte kulture!
Dakle, samo u društvu koje je ostvarilo stanje metastazirane relativizacije u kome „sve može“, takav intelektualac neće samo izbjeći da se svrsta u, na 50 nivoa „biti ili ne biti“ trenutku (ne samo onom političkom na koji su mnogi odjednom postali jako „gadljivi“) već će svoj kukavičluk, iz straha od odmazde, prezentovati kao ličnu prednost, kao svoju misaonu superiornost.
Po tom paternu će vam jedan Brano Mandić, u svom sizifovski mukotrpnom stremljenju nesvrstavanja, ili nadsvrstavanja, izvansituašenja ili nadsituašenja, u #svemožeproć lakoći života napisati da je u belvederskom danu on zapravo bio onaj dim koji je kuljao iz guma.
Znači, u jednom takvom trenutku, u kome se nikad ranije nije snažnije branio sekularni karakter naše države (koji je na kraju ipak izgubio bitku), taj fajter za urbane vrijednosti je, između dvije strane ceste: dugih cijevi, pune ratne opreme, represije, mercedesa, popova, krimosa, ikona i narandžastih novčanica, a sa druge golorukih građana, hrabrih djevojaka ispred koridora, Buksovaca i aktivista, romantičnih prizora ulične borbe protiv vjerske države, odabrao da bude - dim… Na gumeni mislim.
„Sve može“, nakon „wild beauty“, dozvoljava i pseudo centru povišenu tolerantnost na klerikalizam u nepristojnoj društvenoj mjeri
Eto šta osta od fajtera za slobodu, koji mi je kao tek svršenom studentu pisao naraciju za prvi dokumentarni film o studentskoj pobuni. Ta njegova naracija počinje sa: Dosadilo je slušati priču kako u Crnoj Gori nema studentskih protesta. Pa šta! Nema ni bioskopa u Nikšiću. Ni pozorišta. A tamo je Filozofski fakultet. Odatle bi po pravilu trebalo da krene. Po mogućnosti bez traktora i bagera, već sa crvenom ružom na reverima, kao '68.
Čovjek koji napisa ove redove, nestade u dimu. Kao izvansituaški nindža.
Eto se čovjeku ostvari vizija, sa sve „Carskim“ traktorima i bagerima, i šezdesetosmaškim reverima u obliku evropske alternative tamjanu, a on se ipak pretvori u drugo agregatno stanje i - NESTADE!
„Sve može“, nakon „wild beauty“, dozvoljava i pseudo centru povišenu tolerantnost na klerikalizam u nepristojnoj društvenoj mjeri, prigodnoj samo za vjerske države. Dozvoljava i to da se talentovani ljudi mršikaju na margine, zovu na informativne razgovore i zastrašuju sudskim pozivima. Jer, nema širinu ta „svemoguća“ politička kasta kao što je nije imala nijedna do sad - da prigrli individualnost, hrabrost, vještine i talente, a ne poltroneriju, liniju manjeg otpora i slomljeni duh kod mladog čovjeka.
Sinoć mi je jedan mladi talentovani čovjek priznao da je odlučio ići „njihovim“ putem: „Brate, mlad sam, radi mi se. Ne mogu da priuštim da mi se zatvore vrata, ne sad, kad sam počeo da kidam“.
Možeš, mladi čovječe, možeš! I hoćeš! A ako te ovo društvo ne podrži, ne stane iza tvojih talenata i ne isprati te u uspjeh bez ucjenjivanja, onda je u dimu nestalo svo njegovo čojstvo, poštenje i dobrota. Onda baš sve može. Pa i to da budeš neko drugi, samo da bi uopšte „bio“ - postojao.
Kažu da su donijeli promjene i slobodu. Mi se gušimo u istosti i neslobodi. Samo u Podgorici, do sada, novi gradski „stručnjaci“ su dobro znana lica iz bivših epoha. Ako bolja nismo stvorili za 30 godina, onda neka zaista „bude, što biti ne može“ .
