U početku bijahu litije.
Prva izdanja bila su autentična, kolone su nosile estetiku vrijednosti koje zaista nose - mas ubice, tursko-arapsko-serbski melos sa razglasa, ratni “heroji”, zastave sa mrtvačkim glavama, navijačko skandiranje, anticrnogorska masa postrojena u redu, dvoje po dvoje. I, bilo je to dosta mršavo - u smislu brojnosti razumije se, a u samom prikazu zastrašujuće.
Onda su spin doktori intervenisali. Litije su brendirane carem svih slogana "Ne damo svetinje". Obilježja velikodržavne ideologije mas grobnica, zamijenjena su srceparajućim parolama, umjesto Mladića u prvom redu su se nosile slike Hrista. Mediji su spinovali sukob "narod i sveštenici protiv mafije". Uz diskretne kletve u pozadini, litije su preko noći omasovljene, a na njih su "pali" dobrim dijelom i Crnogorci odani svojoj zemlji.
Dok su ljudi shvatili da su izmanipulisani, bilo je kasno. Crkva je preuzela vlast i u svojim manastirskim kriptama razdijelila fotelje svojim pionima.
"Neće URA dat"
Iste noći nakon avgustovskih izbora, ikonografija slavlja nam je servirala istinu - četnička ikonografija kao realnost u 21. vijeku i tada već etablirani mega hit "Veseli se, srpski rode" iz slavljeničkih auto-kolona. "Njegoševska Crna Gora" je "sjela na tron" na način da političari u kontinuitetu kiksaju u recitaciji jednog od najpoznatijih mu stihova. Kad god su htjeli da pokažu da su mnogo za'ebani, citirali su: "Tvrd je orah, voćka čudnovata, polomi ga, al' zube ne slomi". Blamaža.
Ipak, vjerovali smo da do formiranje većine ultra nacionalista sa Urom neće biti moguća. Trg nezavisnosti napunio se kao što odavno nije, a javnost je slala poruke Dritanu sa svojih nekoliko procenata, da preuzme barjak moderne Crne Gore, dok mu je građanska politička scena davala blanko listu zahtjeva - sve, samo da do okupacije Crne Gore ne dođe.
Da li ćemo ga dozvoliti uz još jednu "mesijanski" upakovanu zabludu ili će i 2025. proći u lakoći preveslavanja građana?
Odgovor je bio da građani ne leleču po trgovima, jer nam niko neće ponijet' Crnu Goru u Čačak. Ura je dala. Zdravko Krivokapić je postao premijer "slobodne Crne Gore", u kojoj je morao da kleči nad srpskim zastavama. "Ne može gore", pomislili smo.
Vjerovanje Dritanu na njegovu časnu, albansku, "besa riječ"
Ipak, Zdravko je posred Beograda odbio da potpiše Temeljni ugovor, kojim bi Crna Gora vadila svoje srce i predala ga gospodarima u Beogradu. Prograđanske partije, državi lojalne, daju tada manjinsku podršku Dritanovoj Vladi, vjerujući mu na riječ. Već tada je trebalo biti sumnjivo, kako to da je gadljivost te političke kaste na DPS naglo nestala kad je trebala njihovu podršku?
Od bese ništa! Dritan je jednog jutra u tajnosti potpisao Temeljni ugovor i predao tuđe (naše) svetinje a da nije ni trepnuo. "Ništa sporno" nije vidio u tome da se nacionalno sakralno, vjersko i turističko blago prepiše na crkvu države Srbije, iako ista crkva u svojoj državi nije vlasnik iste vrste nacionalnog blaga.
Naprotiv, predstavio je to kao veliku pobjedu u procesu "pomirenja", istovremeno gradeći istorijski maksimum podjela po nacionalnoj osnovi. Od građanskog društvenog duha, Crna Gora je postala etnofederalistički politički plijen silovatelja institucija, koji su počeli da se smjenjuju nad žrtvom-državom.
Građanski savez, kao neuništiv prsten odbrane od velikosrpstvu
Razbijanje tog saveza značilo je slomiti svaku mogućnost formiranja referendumske većine. Polako, jedni po jedni, predstavnici manjina spuštali su se ispod "crvene linije". Neprincipijelne interesne koalicije postale su nezaustavljiv trend, pa su dojučerašnji dželati i žrtve postajali politički saveznici.
Sve, ali sve opcije su uvijek na stolu, samo ne ona koja bi značila gubljenje kontrole Vučića nad Crnom Gorom.
Spajić kao zapadni "igrač", lider za budućnost sa skrivenim planom
Probni baloni su zakulisno pušteni, a progresivni dio javnosti odabrao je da vjeruje u to. Kako je vrijeme prolazilo, istina je postajala vidljivija. U pitanju je čovjek koji je sa većom lakoćom izgovorio više neistina i obećanja od samog Dritana, a ostaće upamćen kao čovjek koji je metodom davanja fotelja podobnima, na funkcije postavio najgore ljude iz svojih profesija. Lojalnost mnogo prije ikakve stručnosti.
Naravno, posljedica amatera u foteljama dovela je do svakodnevnih skandala i blamaža. Ostaće upamćen kao čovjek koji je obezbijedio ideološkom marginalcu poput Andrije Mandića status najmoćnijeg čovjeka u zemlji, a krnji DF vodećom političkom formacijom, kao anticrnogorska klika.
Kvintina podrška oslobodiocima kao nosiocima borbe protiv kriminala i korupcije
Nisu samo građani, već i diplomate, sa svom svojom obavještajnom mašinerijom, dovedeni u zabludu. Dok se politički odmaznički hapsilo bez optužnih predloga koji opstaju, i dok ljudi trunu po zatvorima čekajući na razloge zbog kojih su i uhapšeni, paralelno je kreiran spin o nezavisnoj Crnoj Gori kao mafijaškoj tvorevini, brišući milenijumski istorijski kontinuitet, kao globalni kuriozitet.
Dok crnomantilaši odvode ljude "u Kinšasu", dešavaju se najveće korupcionaške i kriminalne afere koje je zemlja vidjela.
Jakov Milatović - "zapadni igrač", kao lider za budućnost sa skrivenim planom
Postajući predsjednik Crne Gore, Jakov Milavtović ulazi u sukob sa političkim partnerom Spajićem, i odvodi svoje ljude ka drugačijem kursu. Unionistički koncept iz kog se formirao ideološki ga je odbacio kao strano tijelo, te je bilo logično da se sa pozicije šefa države, i uz nezvanične savjetnike poput Ranka Krivokapića i Daliborke Uljarević, pozicionira kao pravi lider progresivnih društvenih snaga, koji prave nulti kompromis sa ideološkom djecom genocida u Srebrenici i velikosrpskog Trećeg Rajha.
Svi njegovi koraci u proteklim mjesecima ukazivali su na taj put. Od distance od Spajića, do rušenja vlasti u Podgorici i sprovođenje novih izbora. Taman kad se činilo da je stvar gotova i da će Podgorica dobiti progresivnu, proevropsku vlast svih njenih činilaca, u "sudijskoj nadoknadi" dogodio se preokret.
Milatović i Spajić formirali su lokalnu vlast, uprkos neposrednim glasovima Podgoričana i izbornim rezultatom koji jasno sugeriše nezadovoljstvo prethodnom vlašću. Milatovićevi ljudi gaze sve svoje tvrdo izgovorene stavove i principe i nakon cijele sage (raskol/rušenje vlasti/izbori) i vraćaju se na isto.
Vlast je dogovorena između glavnih aktera i prošle garniture. Još jedan crnogorski potencijalni "mesija" misteriozno je zaustavljen, a kontrola Beograda je opstala. Njegova politička karijera je, nakon ovog čina ucjene, manipulacije, kupovine (sasvim je svejedno više i nebitno za svakog, jer je postao patern), u potpunoj državničkoj neozbiljnosti - ili gotova ili radikalno marginalizovana. I to treba umjeti, sa pozicije predsjednika države.
Hapšenja, kao "koraci ka EU"
Dok politička hapšenja dobijaju zamajac, a zatvor se puni ključnim ljudima političkih oponenata, bez stojećih optužnih prijedloga, pravosnažnih presuda, državni sekretar nove političke kaste -zvijezda u borbi protiv duvanske mafije biva uhapšen upravo zbog šverca duvana.
Gradonačelnik iz ekipe "oslobodilaca od kriminala" biva uhapšen zbog šverca kokaina. Aktuelni premijer biva uhvaćen u seriji izgovorenih neistina, a u međuvremnu hapsi dojučerašnjeg poslovnog partnera Do Kvona, zbog više milijardi dolara koje su "sporne".
Najnoviji test za aktuelnu većinu biće pitanje otvorenog kršenja Ustava (opet). Da li ćemo ga dozvoliti uz još jednu "mesijanski" upakovanu zabludu ili će i 2025. proći u lakoći preveslavanja građana?
Dok se svijet divi Beogradu u svom najboljem izdanju pobune, da li će groznica te pobune zahvatiti i crnogorske građane? Građane, jer su politički limiti inspirativnosti opozicije na planu subverzije, ostali na nivou parlamentarnih čarki. To nije dovoljno.
