Koliko je Putinova nenormalnost otišla do krajnjih granica najbolje govori to što je najradosniji hrišćanski praznik u Ukrajini dočekan u atmosferi kao i svih prethodnih dana u potonja dva mjeseca.
Rijetki su smatrali da će baćuška, bivši kagebeovac i komunista sa dna kace, pa onda naprasno veliki vjernik, odlučiti da na par dana prestane s ubijanjem ''pravoslavne braće'' sa one strane granice. To se nije desilo.
Iskreno, smiješno mi je da je neko mogao i pomisliti da je poremećeni Putinov um (ili ruska pakost zato što duže od dva mjeseca ne mogu da završe ono što su mislili da će biti gotovo za nekoliko dana) spreman da zajedno sa ''nacistima'' obilježi ovaj praznik u stilu Njemaca i Britanaca iz 1914. kad su zajedno slavili Božić. Nije se desilo!
Što pop Mićović misli to književnik Mićović zbori
Da postoji kriza unutar pravoslavlja jasno je bilo pri prvim naznakama da će Pravoslavna crkva Ukrajine dobiti tomos od Vaseljenskog patrijarha, čime bi se okončala dominacija i ogroman uticaj Moskovske patrijaršije u ovoj državi.
Rusi su odmah zaprijetili zatezanjem odnosa sa Fanarom. Tako je i bilo. Danas gotovo da i ne postoje odnosi ove dvije pravoslavne crkve.
O'đe se nameće za nas mnogo bitnije pitanje, a to je pitanje Crkve Srbije, koja na neki način uspijeva da vaga i pokušava da sa svima bude u dobrim odnosima. Naravno, sa Rusima u malo boljim. Što bi svojevremeno rekao Pura Popović, 'oće da „onaj“, ali da im ne ulazi...
Crkva Srbije jedna je od rijetkih koje ne priznaju Pravoslavnu crkvu Ukrajine. Umjesto toga, u bliskim su odnosima sa ruskom filijalom u Kijevu, čijeg su prvosveštenika svojevremeno vodali po podgoričkim litijama.
Svetosavlje će nastaviti da bude sluga Moskovske patrijaršije
Sa druge strane, nikada nijesu osudili rusku agresiju na Ukrajinu, već nam prodaju nekakve priče o molitvama, sakupljanju priloga uz ogromnu dozu moralnih pridika i lekcija. Sve je to samo velika predstava za javnost, prije svega za strane ambasade koje su im bile od tolike pomoći u ''odbrani vjere'', kako su nazivali atak na crnogorsku državu.
Iza zatvorenih vrata situacija je drugačija. Amfilohije Radović svojevremeno je govorio da će ''Ukrajina ponovo biti Rusija'', čime je iskazao stav, slobodno mogu reći, cjelokupnog sveštenstva i monaštva Crkve Srbije, ali i najvećeg broja njihovih vjernika.
Danas se, s vremena na vrijeme, oglasi i omiljeni pop vaskolike javnosti Gojko Perović, da pokuša da klerofašizam ufiluje u demokratske oblande i predstavi svoju organizaciju kao nešto prozapadno, pa tako iznese i stav da nije bitno ko je prvi započeo rat.
Koliko god bila širokogruda hrišćanska vjera, kojoj i sam svim srcem i dušom pripadam, iživljavanje jačeg nad slabijim ne može biti prihvatljivo, ni kanonski ni moralno. Niti žrtva i zločinac mogu biti jednaki. Da jesu, izgubila bi se potreba za vjerom i sva njena suština.
Jednoumnima je najlakše vladati, pogotovo fanaticima i nacionalistima
Na većoj instanci slobodno možemo reći - što pop Mićović misli to književnik Mićović zbori. Mada, zbori i ovaj prvi samo, vjerovatno, uz blage instrukcije dobro plaćenog PR-a.
„Mala Ukrajina“, „projektovana država“, „ukrajinski scenario“... Sve su to floskule kojima ovu državu i narod čašćavaju braća. Razlog je samo jedan - to što Crna Gora nikako ne pristaje da bude ni srpska ni ruska kolonija. Niti jednoumni sistem, što Crkvu Srbije vjerovatno najviše boli.
Jer jednoumnima je najlakše vladati, pogotovo jednoumnim fanaticima i nacionalistima. Takve su, recimo, Srbija ili Rusija. Srbija u kojoj je većina građana (ili bolje reći naroda?) protiv toga da se uđe u Evropsku uniju, koja je u Srbiju sasula milijarde u proteklim decenijama. I Rusija u kojoj većina podržava ono što nazivaju ''specijalnom operacijom''.
Svetosavlje će nastaviti da bude sluga Moskovske patrijaršije ili bolje reći njegov sastavni dio, samo prilagođen lokalnom identitetu kakav je srpski.
Dokaze za to vidimo na svakom ćošku, a najbolje u izmjenama vjerskih običaja, pogotovo u Crnoj Gori, đe se svakim danom sve više gube izvorni crnogorski vjerski običaji, uz importovanje ogromne, za nas strane, ikonografije i melosa.
Bilo kako bilo, oduprijećemo se. Najbitnija je činjenica da je donekle počeo sveobuhvatan proces obrazovanja crnogorskog društva o sebi. Crnogoraca, prije svega. A što se tiče svetosavlja i Ukrajine, svijet je dovoljno vidio. Samo još da malo Vartolomej otvori oči, shvati ko su mu bili prijatelji i izda tomose tamo đe treba.
