Crna Gora je zemlja u kojoj od svega imamo makar duplo - dvije akademije nauka, dvije pravoslavne crkve, dva auto-moto, bokserska, šahovska i sl. saveza)… Imamo i dva mišljenja gdje Jakov treba da bude ustoličen. Jedni (Jakov i ministar policije) brane stav da se ceremnija održi u Podgorici, dok svi ostali misli da treba i mora biti na Cetinju.
Istoričati kažu da je za snagu neke države izuzetno važan njen kontinuitet trajanja, ogledan u trajanju njenih institucija, kulture i običaja. A običaj da se baš na Cetinju odlučuje, postavlja i razrješava potiče još iz XV vijeka kada se prvi put sastala nezvanična crnogorska skupština – Opšte-crnogorski zbor.
Da li je ovoga puta u pitanju namjera da se prekine sa jednim od nacionalnih kontinuiteta i tradicija ili je prosto razlog i namjera u nečemu drugom još uvijek je teško reći, a ne bi bilo ni korektno ne dati mu šansu da se pokaže, makar onih „Ruzveltovih 100 dana“. Lažnom caru Šćepanu Malom dali smo pet godina, a toliko po Ustavu sljeduje i Jakova. No, druga su to vremena bila!?
Istorija (nam) se ponavlja
Kada biste istražili koji se termini, izreke ili izrazi najčešće koriste uz pojam istorije naišli biste na dva: „Istorija se ponavlja“ i „Istorija je učiteljica života“.
U slučaju Crne Gore ova prva je činjenica, kao što je i činjenica da nikada ništa naučili nijesmo od istorije. Karl Marks je rekao: "Istorija se ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa."
I nikako ne mogu, koliko se god trudio, da od kada sam vidio uzdizanje Jakova Milatovića na političkoj ljestvici izbacim iz glave žive slike jedne predstave Crnogorskog narodnog pozorišta iz 1997. godine. Predstava je bila „Lažni car Šćepan Mali“ u režiji Dejana Mijača i maestralnom glumačkom performansu Voja Brajovića.
Za ovu predstavu je Feliks Pašić rekao: Samozvanac Šćepan Mali gotov je u jednom trenutku da poveruje kako ga ne vode njegove laži već “ruka nevidima”. Istorija kao prevara počinje od sitnih ljudskih (samo)obmana. Šta je istina u njoj kada se u laž, što nesvesno, što iz nekih sebičnih ili tobože opštih interesa, uplete čitav narod, uključiv najpre njegove glavare? Pa, kada se laž utemelji u mitu? Da ti je u tom slučaju važno da li je varalica malog ili velikog stila…”
Nego, u čemu je ta sličnost između Jakova i Šćepana?
I jedan i drugi pojavili su se nekako naprečac, niotkuda. Predstavlili su se kao veliki, obećali puno i mi smo im masovno povjerovali.
Lažni car Šćepan Mali je od naroda crnogorskog prihvaćen sa oduševljenjem i bezuslovno. Razlog je taj jer je došao na aberu, ili što bi danas kazali na spinu, da je prognani ruski car. Imamo mi, Crnogorci, jednu izuzetno lošu osobinu za koju možemo reći i da je dio nacionalnog genetskog koda. Očigledno nosimo kolektivni kompleks svoje teritorijalne i demografske nevelikosti zbog kojeg ćemo bez razmišljanja svakog stranca ili tuđina prihvatiti kao aposlutni autoritet koji nije podložan sumnji. Iz istog ovog kompleksa smo ličnu slavu i dobar glas često postavljali i ispred biološkog opstanka. Iz ovoga vučemo lično junaštvo ali nažalost i svoju nacionalnu, kolektivnu naivnost i podvodljivost.
„Stigao nam je Rus Crnogorci, i to ne običan Rus, vele da je car... znaš li ti kolika je Rusija ej, koliki je to narod, i još car...“
Savremeni filozofi kažu da ukoliko vjerujete u singularnost morate vjerovati u i kontekst trenutka. U politici je kontekst trenutka ona tačka preloma kada zbog određenih društvenih odnosa građani doživljavaju neku vrstu prekida sa dosadašnjim vrijednosnim stavovima. Ovi „prelomi“ mogu imati različite uzroke i ne moraju nužno biti racionalni ili praktični, isto tako ne moraju donijeti ekspresnu promjenu nabolje... Ali, uzmimo da je u konačnom svaka promjena dobra, pogotovo u demokratijama. Dakle, Crnogorci su te 1767. bez prevelike sumnje i nikakve provjere, povjerovali da je gospodin, prognani ruski car Petar III. Zbog čega su Crnogorci povjerovali da je car? Zbog toga što im je on tako rekao.
Ali, ne treba sve svaliti na urođenu nacionalnu lakomislenost, ovdje se desio i kontekst trenutka.
Već u poodmaklim godinama, a i lično ne pretjerano zainteresovan za vladanje Crnogorcima, Vladika Sava Petrović sve više se povlačio i prepuštao dio svjetovnih obaveza, narod je to osjetio i čekao njegovog nasljednika. U tom kontekstnom trenutku pojavio se gospodin „ruski car“. Vladika je olako prihvatio i bez otpora prepustio vlast pridošlici, samozvancu Šćepanu Malom. Crnogorci, kolektivno naivni, i lažnom veličinom opijeni, na Svenarodnom zboru 1767. proglasiće ga za suverena, za Cara!
Odmah po dolasku na čelo države pokrenuo je niz reformi i obećao narodu modernizaciju. U naumu ga je spriječila, kako istoričari većinom vjeruju, ruka velike sile, oličena u Skadarskom paši Bušatliji.
Ne bi nas, čoče, tica lagala
U gore pomenutu predstavu reditelj Mijač ubacio je i papagaja, pticu koja je znala govoriti i koja je za Crnogorce toga vremena predstavljala pravo čudo od koje su se plašili jer im je bila čudnovata i nebjašnjiva. E upravo ta „ʹtica“ u predstavi, uvijek kada je to potrebno izgovara „Car si, car si“, i to biva dovoljno da se umire crnogorske sumnje u autentičnost ruskog cara, ili što bi rekao lik serdara u predstavi „Ada ne bi nas, čoče, tica lagala“.
Sada zažmurite i zamislite da je taj papagaj neki ambasador Kvinte.
Da li su ove sličnosti, društvene okolnosti i kontekst trenutka slučajni ili nas ponovo nešto bezuspješno uče ostaje da vidimo, do tada se podsjetimo šta o tome piše veliki Friedrich Nietzsche u knjizi "Tako je govorio Zaratustra: "Ono što je bilo to će se ponovo dogoditi, ono što se dogodilo to će se ponovo činiti."
Ada, ne bi nas, čoče, Niče lagao!
