Dolaze izbori. Podgorica bira lokalnu vlast. Za Crnogorce, politika je glavna sporedna stvar u životu. Raško i Draginja, Mandić i Medojević naši su Injeste, Baloteliji, Nejmari i Levandovski. Političari su, takođe, i jedine zvijezde koje imamo.
U atmosferi u kojoj se ne snimaju ni serije, a gotovo ni filmovi, u kojoj su teatri marginalne institucije kojima se iz godine u godine smanjuju budžeti, mi smo, vjerujem, jedina država na planeti koja nema nijednu glumačku zvijezdu. „Nije normalno da TI budeš poznatiji od mene!“, urlao je nedavno jedan kolega tokom slučajnog susreta sa političarom. The političarom.
Euforija sindroma crvenog tepiha ovdje se jedino dešava političarima. Po mrežama možemo vidjeti isključivo njih, dok se usplahirena lica njihovih zajapurenih fanova guraju u selfi kadar pored svog junaka, a srce luduje u prsima jako, jako. Patetično i odvratno!
Je li grijeh podijeliti se između plastično definisanog zla i želje da se tom zlu stane na kraj?
Naspram parlamentarnih i predsjedničkih, lokalni izbori oduvijek spadaju u nižu ligu pučanskog spektakla, poput Lige nacija naspram Lige šampiona. Umjesto PSŽ-Real, lokalni po pravilu bivaju na nivou atrakcije Fenerbahče-Porto.
Umjesto istorijskih tema, velikih riječi, zapaljivih govora i ključnih državnih figura, na lokalnim se pominju kolektori, parkovi i igrališta. Gradovi i varoši pretvore se u gradilišta, zaboravljene zabiti odjednom dobijaju asfaltirane puteve, a svi unaprijed samouvjereno najavljuju pobjede.
Autsajderi najglasnije, naravno. Svečane vrpce, babe koje ljube lidere, dok ih lokalni pitoreskni likovi iz flaša nalivaju domaćom rakijom. „Ovu ti je pio Milo“ - gerila marketing ruralne Crne Gore. Standardno.
Međutim, sumnjam da je ikada bivalo izbora u svim kategorijama, koji nose takvu višeslojnost značaja i presudnosti, koliko će to biti oktobarski podgorički. Svi raniji „istorijski“ izgledaju beznačajno pri tome o čemu ćemo sve odlučivati glasajući u glavnom gradu. Ovo su najistorijskiji od svih istorijskih do sad.
Kažu da se trenutno nalazimo na istorijskom maksimumu podjela u društvu, poput onih bjelaško-zelenaških. Tada su ideološki polovi dobili imena po boji papira na kojima su se opcije reklamirale. Koji će to danas biti kriterijumi, u vremenu kada je PR sve, kada je tačan politički brending jedan od najmoćnijih oružja?
Na tako snažnu podijeljenost u društvu, nosioci progresivnih, građanskih, EU ideja, reagovali su po inerciji, na prvu loptu. Pomiriteljski. „Kako prevazići snažne podjele, u turbo političkom društvu”.
Svi smo nastupili mesijanski, ne bismo li u okviru duha tolerancije koji baštinimo pomogli da se “strasti stišaju”.
Sve linije naših podjela u Podgorici će nacrtati bojno polje vrijednosne, političke, civilizacijske bitke
Međutim, u susretu svih informacija sa „nebeske“ aplikacije, koje su nam date kao prosvjetiteljski čin, kao što je Prometej ljudima dao vatru kada smo konačno sagledali realne dimenzije i konture čudovišta naspram kojeg stojimo, niko nije slutio da su granice naših podjela savršeno nacrtane.
Da su one, koliko god kontroverzno zvučalo, bez političko korektnog foliranja, sasvim prirodne. Ako treba da postoje podjele u nekom društvu, na način da dijele po osnovama elementarne ljudskosti, onda su to ove kojima pripadamo.
Biti dio stada crkve koja kupuje oružje sa namjerom da puca na sugrđane ili ne?
Prihvatati veze crkve sa notornom organizacijom trgovaca drogom ili se usprotiviti njima?
Podržati političke opcije koje bivaju logistički podržane od strane takvih mafijaških organizacija, u čijm međusobnim krvoločnim obračunima, samo na tlu Crne Gore, do sada brojima preko 60 egzekucija, ili se energično pobuniti, ako ne zbog nas, makar zbog naše djece?
Pa valjda je legitimno podijeliti se na one koji razumiju da je pravilo broj 1 u demokratiji da su napadi, zastrašivanja i prijetnje novinarima strogo zabranjeni i na one kojima je to poželjno? Na one koji smatraju da je odraz veleizdaje i divljaštva „spaliti sve tamo” ako izborni rezultat ne bude po volji, i na one “koji su protiv svoje države”?
Je li grijeh podijeliti se između sasvim plastično definisanog zla i želje da se tom zlu stane na kraj?
Ako hoćete, legitimno je i podijeliti se na one koji mladima u ruke daju kandila, ikone i kalaše, umjesto grantova i stimulansa start-up i inovacija? Valjda je legitimno podvući crtu linijom kulture i morala po kojoj će crkveno odlikovanje šovinističkoj kvislinškoj karikaturi poput Šešelja biti neprihvatljivo!
Sve ove linije naših podjela u Podgorici će nacrtati bojno polje vrijednosne, političke, civilizacijske bitke koja će se prvi put, u tako konkretnim formacijama, sukobiti na biti ili ne biti.
Pa, da vas vidimo, cinici i izvansituaši. Na kojoj ste strani svjeta? Ili su obje nedostojne vašeg izbora, što je ujedno i eufemizam za biti kukavica.
Svi za Podgoricu!
