Kao stari dostojanstveni drveni brod, pod silinom oluje i talasa kao planina, čiji trup u dubokim tonovima škripi, a umorna daska već počinje da krcka, Crna Gora ovih dana neizvjesno plovi okeanima koji vode u nepoznato. Hoće li preživjeti i stići na odredište? Ili će potonuti hiljadugodišnja riznica istorijskog blaga, čekajući da je otkrije neka ekspedicija budućnosti? Ili je, pak, ne pronađe nikad, niko?
Ja ne pamtim, a za starije ne znam, da li je ikada ranije bilo očiglednije stanje neizvjesnosti, do tačke pucanja, ove naše stvarnosti, rutine života, kulture, identiteta, linije i konstantne postojanja? Toliko je napeto, a ko to ne vidi slijep je ili nezainteresovan, da je naš neprijatelj stavio u pogon sva svoja sredstva - na maksimum, na punu snagu.
U histerični trans antisopstva svakodnevno upada još jedna osoba koju odnekud znamo, pa nema dana kad ne kažemo: „Evo i on/ona, pa je li moguće?!“ Histerični trans poput onoga kada Kjubrikovi majmuni sa koskom udaraju u sopstveno tle, u galopiranju nerazuma. Što glasnijim kricima, što većom bukom, samo da bi tiha kapitulacija s izdajom bila manje čujna i manje vidljiva.
To su ona naša izdanja iz istorije kada kao opsjednuti gazimo svoju zastavu uz „Mi smo od danas Srbi“. Ili, kad revolucijom rušimo sistem u kojem smo imali platu u većem iznosu od onog kojeg nam danas populisti obećavaju upakovanu kao utopiju.
Odatle zaglušujuća buka besmisla. Ona služi da ne bismo čuli suštinu. Tihu, dobro planiranu destrukciju jednog naroda, njegove memorije, kulture, obrazovanja. Da li smo uopšte svjesni da se kao narod i kao društvo držimo za jednu u slamku da opet ne upadnemo u isti krug „crnogorskog prokletstva“ - kada nestajemo u jednoj noći. Baš poput jedrenjaka u oluji.
A ta slamka spasa su protesti „Ima nas“. Sve što smo ikada imali kao „kapital za odbranu“, kao i uvijek u istoriji, smo MI sebi sami. I ako MI ne odbranimo ovo malo razuma koji čuvamo kao kap vode u pustinji, niko to umjesto nas neće. Ni Eskobari, ni Picule, niti EU ili Nato savezi.
Treba biti bazično razuman pa vidjeti da smo kao narod žrtve provjerenog metoda sistemskog „ubijanja“: „Uništi mu porodicu“ – gotovo da nema te koja nije podijeljena otrovnom ideološkom indoktrinacijom, „Uništi mu obrazovanje“- obrezvrijedite ulogu učitelja u društvu tako što će se đaci početi ismijavati sa njime, i „ponizite njihove autoritete“- vrijeđajte i ponižavajte učene u društvu i njihove stavove stalno dovodite u pitanje.
Svaki dan dočeka nas naslovnica sa jednom od ovih metoda sprovedenih u djelo. I dalje se oporavljamo od te prljave podvale činom nezapamćene sramote i užasa kada je grupa ljudi koji važe za najaaktivnije borce za ljudska prava, par excellence intelektualce i nadasve dobre ljude beskrajno lojalne pravdi, označena kao grupa ekstremista! Novinarke Kaćuša Krsmanović i Tanja Pavićević, rame uz rame sa komunističkim paravojskama iz dzungli, Islamskom državom ili Noćnim vukovima!
Kako smi mi kao njihovi sugrađani reagovali da ih zaštitimo? Nedovoljno! A moramo! Moramo, jer „kad sve dovedu, neće imati ko da se zauzme za nas“!
Među nama - građanima lojalnim sopstvenoj zemlji - postoji barem pet krupnih vertikala po kojima nas botovsko-obavještajna aktivnost dijeli unutar naše ideje i time diskvalifikuje za ikakve šanse da se u demokratskoj proceduri izbora ujedinimo i sačuvamo državu. Siguran način da padnemo na tom zadatku je da insistiramo na podjelama unutar nas samih. Zato - znajte dobro, onaj ko u ovom trenutku traži neprijatelja unutar graanskog-suverenističkog bloka taj radi protiv svoje zemlje. Prosta matematika, nikakva ideologija.
U okviru procesa rušenja autoriteta i naših učitelja, grupa vječitih alternativaca odlučila je da, baš po pomenutom receptu omalovažavanja i osporavanja, devalvira vrijednost najvećih crnogorskih umjetnika.
Nošeni vjetrom vremena u kom svaka budala sa tastaturom ima podjednako važan stav, u zemlji gdje su preko noći u paramparčad razvaljeni sistemi vrijednosti, postalo je moguće da bez posljedica po lični integritet, obraz i status normalnog, Dimitrija Popovića označiš pod kvalfikaciju KIČ.
Prije svega, onaj kome estetski sud egzistira na relaciji kič - nije kič, ni pedlja dalje nije pozvan da o estetici sudi, ali ovdje je najmanje riječ o estetskom. Ovdje je riječ o politici. Kao što je prećutan jubilej jednog vijeka od prvog crnogorskog filma (alternativce to nije uzbudilo, uzgred) na red je došlo bestijalno ubijanja svega onoga što lokalnog alternativca podsjeća „na epohu DPS-a“.
To su kriterijumi kojima se formiraju estetski sudovi neznavenih. „Ali rušenje umjetničkih autoriteta, estetika i stilova je pravo koje nam naše vrijeme daje! To je sukob sa svijetom očeva, to je naša obaveza!“ Nisi ti Rotko koji je srušio kubizam i Pikasa, još manje Vorhol koji je pop artom srušio Rotkov postmoderni epsresionizam, hej!
Ako ti, od jedne monumentalne međunarodne karijere koja počinje Dalijem i Dadom, sa fanovima među kojima su holivudske zvijezde i komplimentom koji i dalje odzvanja vatikanskim kupolama i to od pape Jovana Pavla glavom i bradom: „Veličanstveno!“, ostane jedina asocijacija Severina, onda to govori više o kritičaru. Mnogo više.
Srušimo sve spomenike, pa i dostojanstvenu i gordu Kseniju, koja melanholično sjedi i poziva da sa njom podijeliš nešto što ili razumiješ ili ne... Ili osjećaš ili ne... Nema to veze sa političkim epohama i DPS-om. Ona je oduvijek sjedjela tu, baš onako... Samo je ti nisi vidio. A vi koji jeste, držite se zajedno! Da Dimitrije i zaista ne postane „kič“, a Kaćuša „ekstremista“. Tada bismo i zvanično nestali.
