Sv'jet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj, pjeva najveći među crnogorskim pjesnicima i po mome sudu, dosad najveći među Crnogorcima. Konačno se njegova domovina dosjetila da obilježi datum njegova rođenja državnim praznikom koji se slavi dva dana. Među Južnim Slavenima učinili su to samo Slovenci, Prešernovim danima. Ni Hrvati, ni Srbi, ni Makedonci.
Trojedina figura
Ovaj je crnogorski vladar, vladika i poeta utemeljitelj ne samo crnogorske novije književnosti koji ispunja svojom literaturom čitav jedan stilski pravac, romantizam u crnogorskoj književnostima, već i prvi moderni vladar koji prosvijećenom politikom (duguje ju u mnogočemu Iluminizmu) stvara temelje moderne crnogorske državnosti.
O tajnovitosti njegova osobnoga života mnogi su stvorili mistifikacije. No, to i nije značajno.
Njegoševu pojavu u svojoj fenomenologiji, posebno sada kad je sagledavamo s dvjestogodišnje distance najprije trebamo sagledavati u svjetlu njegova doprinosa i nacionalnoj i svjetskoj književnosti, politici, pravu. Jer on je zadužio svoju zemlju ne samo kao vladika, crkveni vladar, jer on je nasljednik kraljevske loze Petrovića, ne samo kao genijalni poeta već i kao moderno nastrojen političar koji sjedinjuje u jednoj osobi figuru vjerskog, crkvenog poglavara i figuru svjetovnog vladara jedne male monarhije, kakva je bila stoljećima Crna Gora.
Tako izniman susret sakralnog i svjetovnog morao je polučiti, gotovo sudbinski, i onu treću figuru ove trojedinosti: pojavu pjesnika. I to ne pjesnika koji je zagledan u svoju individualnu sudbinu, kako su to činili njegovi suvremenici književnici, već i poete koji je zaokupljen kolektivnom sudbinom jednog malog ali posve herojskog, u osnovi romantičarskog naroda kakav su predstavljali Crnogorci 17., 18. i 19. stoljeća.
Oni će naći svoje mjesto u Njegoševom djelu, najprije u Gorskom vijencu. Taj će ep poetološki sublimirati konzekvencije jedne povijesne tragedije, smisla i potrebe istrage poturica.
U njemu će ovaj kolektivni krimen dobiti neku vrst epsko- historijskog obrazloženja i time mnogim slavistimapomoći da riješe dvojbe i dvostruke aršine ovog pitanja.
Nesreća je Njegoševa, i ne samo njegova već i mnogih drugih stvaralaca iz Crne Gore, što su tumačeni i prigrljeni od jedne druge literature i historiografije, kao dominantno njeni. Taj luk „pripadanja“ traje do Njegoša i Lubarde do Miodraga Bulatovića, Matije Bećkovića.
No pitamo se što je uopće značilo srpstvo i pravoslavlje u 19. vijeku? Ne samo u Crnoj Gori nego i na prostoru Hrvatske, koja je sva tada pripadala Austro-ugarskoj, gdje su svi pravoslavni vjernici, bez obzira na vlastitu svijest o tome, proglašavani Srbima.
Nije nam jasno kako to da se pored toliko univerzalističkih tema, motiva, stihova, sentencija u Njegoševom djelu književna historija, posebno ona srpska, uhvatila naknadno dopisane Posvete prahu Oca Srbije, kojom se Njegoš iz političkih razloga, može tumačiti i kao politički Srbin.
Biblija crnogorstva
No ostavimo politiku zasada. Znajmo da u vezi s Gorskim vijencem postoji jedan fenomen rijedak u drugim kulturama. Naime, svaki stanovnik Crne Gore još u generaciji mojih praotaca i pramajki, dakle sve od Njegoševa do našeg vremena, zna naizust stihove Gorskoga vijenca. Već sama ta činjenica govori o nesagledivim posljedicama ove literarne percepcije koja je morala djelovati na svijest i svjetonazor čitavih generacija.
Takva povezanost s literaturom kao duhovnim središtem naroda govori ne samo o vrijednosti književnog djela nego i o kulturnim obzorima takvog posvajanja jednoga epa izravno u narodnu svijest, što je sve moglo značiti u dramatičnim trenucima naroda, kojim je ispunjena njegova historija.
Stoga nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da je Gorski vijenac ustvari Biblija svih Crnogoraca, svih koji se tako osjećaju, proistekla iz samog bića postojanja Crnogoraca i njihove borbe za slobodu.
Njegoš, koliko god se nesmiljeno obračunavao s protivnicima, težio je prosvijećenom obliku vladavine, postavljenoj na racionalnim temeljima i pravnoj državi: dovesti ga spoznaniju prava… Mnogi se čitatelji određuju prema Njegoševom djelu na jedan shematski način: Gorski vijenac je svjetovna a Luča mikrokozma duhovna knjiga. No što sa slavnim dijalektičkim govorom Igumana Stefana, zar on nije filozofija u stihovima? I koliko obje knjige počivaju na univerzalističkim principima?
Ima i jedno pitanje koje se pojavljuje kao konzekvencija naših razmatranja. Ako je Gorski vijenac Biblija svim crnogorskim građanima, kako ga prihvaćaju i tumače oni koji se osjećaju Srbima? Kao emanaciju srpstva? Koji je to stih iz Gorskog vijenca personifikacija srpskog bića i historije?
Dobar dio stanovnika Crne Gore, trećina njih, deklarira se kao Srbi. Mogu li i oni usvojiti Gorski vijenac i priznati da je on pisan pravim starim crnogorskim jezikom, za razliku odnekih drugih Njegoševih djela koji imaju i osobine crkvenoslavenske leksike i gramatike. Mogu li oni to prihvatiti, priznati i dopustiti? Ili će, protivno Ustavu, proglasiti srpski jezik kao službeniu Crnoj Gori, kamo teži Mandićeva trenutna većina?
Parlamentarna tiranija
I sam predsjednik Skupštine, Andrija Mandić, uvodi jednu vrstu parlamentarne tiranije. On tiranizira narod idejama o svesrpstvu, pravoslavlju i jedinstvu srpskoga jezika. On jednostrano skida i postavlja zastave, odlučuje o ključnim pitanjima izbornog sustava u pitanjima dvojnog državljanstva. Unatoč upozorenjima ustavnih stručnjaka, on se drznuo govoriti da će promijeniti Ustav kako bi osigurao srpski kao drugi službeni jezik.
Ili lingvističko biserje Jakova Milatovića koji kaže: Crnogorac sam ali pričam srpskim jezikom. To je isto kao da Emaunel Makron kaže: ja sam Francuz ali govorim arapskim jezikom. Jer Arapa je u Francuskoj procentualno više nego Srba u Crnoj Gori.
Pa bi bilo logično da i on, tolerantni Francuz, poznaje i govori jezik koji bi mogao lako postati javni, standardni, priopćajni jezik.
Međutim, ne pada mu na pamet. Jer u Francuskoj nema manjina, pa ni njihovih jezika u javnoj upotrebi. Jer svi stranci koji dobiju francusko državljanstvo, postaju automatski administrativno Francuzi, s biračkim pravom prema svom trajnom, francuskom boravištu.
Pravo je čudo da se crnogorski ustavotvorci nisu dosjetili da ovakav sistem uvedu u Crnoj Gori. Pa jasno, tko bi onda namirio tolike fotelje u koje su zasjeli manjinci? I koji je to kriterij po kojem netko postaje i ostaje manjina? Mogu li Srbi kojih je 33 % biti manjina? Jasno je da ne mogu, nije logično.
Sada kad se predvođena desničarskim vladajućim političarima vodi kampanja oko dobivanja dvojnog državljanstva, da bi se mimikrirala nakana da stotine tisuća Srba prevedu u crnogorsko državljanstvo, dosjetili su se, na čelu s vojvodom Mandićem, da postoji pola miliona Turaka koji bi mogli, shodno porijeklu iz Crne Gore, dobiti crnogorsko državljanstvo.
Kome to može koristiti i kakva je neposredna politička korist od toga za Crnu Goru? Nikakva, pa neće oni ulagati niti stanovati u Crnoj Gori. I s kojim pravom uzimaju sebi za pravo da određuju život stalnim stanovnicima jedne suverene države?
Ja od rođenja imam i crnogorsko državljanstvo. Kako? Jednostavno, jer je zakonom koji je vrijedio u SFRJ i koji je preuzela i Crna Gora upisana sam prema očevomcrnogorskom prebivalištudo 1947. ,sedam godina kasnije, kad sam rođena, uknjigu crnogorskih državljana. To nije ni u kakvoj kontradikciji s mojim rođenjem u Zagrebu i tada stečenim hrvatskim državljanstvom.
No, vjerujte mi na riječ, jer ja imam samo riječi, nikad mi ni u snu nije palo na pamet da glasam u Crnoj Gori ili tražim da me upišu u birački spisak. Jer dobro znam da to ide s trajnim prebivalištem, iako ja pola kalendarske godine provodim u Crnoj Gori a drugu polovicu u Hrvatskoj. I premda uredno plaćam poreze i dadžbine na moje crnogorske nekretnine.
I kako onda misle crnogorski vladajući tirani osigurati stotinama tisuća srpskih državljana i omogućiti im crnogorsko državljanstvo i prema kojem prebivalištu će im omogućiti uz to i biračko pravo?
Anarhija na djelu?
Ne znam kamo to vodi, osim u pravnu i politički anarhiju. Jer Crna Gora je već postala poprište obračuna mafije. Nedavno su u glavnom gradu usred bijela dana smrtno ustrijeljena dvojica pripadnika mafijaškog klana. Trojica zasad nepoznatih počinitelja su u bijegu. Policiji se, izgleda, i ne žuri da ih otkrije. To ukazuje na najmanje dvije stvari: da netko u vlasti Crne Gore štiti organiziranu mafiju.
Drugo, da se time ova zemlja svrstava u neslavni klub mafijaških država. Njima je još uvijek predvodnica Italija. Kad sam svoje talijanske kolege pitala zašto se ne stane na kraj mafiji, odgovorili su mi da bi to značio i kraj Italije, jer mafija drži zemlju jedinstvenom. Da mafije nema, kažu, raspala bi se čizmica po svim šavovima.
Da nije i u Crnoj Gori to slučaj? Da mafija drži državu? Kao teškog bolesnika koji proživljava agoniju?
Stvarnost nas obeznađuje. Svakodnevno, neprestano. A prije nego se stavimo uz bilo koju stranu, promislimo: imamo li pravna, politička, ekonomska sredstvaza zaustavljanje zla?
I dvojica mladaca, premijer i predsjednik, govore o stabilnoj Vladi i vlasti, nikad jedinstvenijima. Ne razumijem toliku glupost. Pa zar nijednom ne zagledaju u ozlojeđena lica građana kad prolaze svojim blindiranim limuzinama?
Jer kad jednom tom napaćenom narodu pukne film, neće imati milosti za njihove laži. Nego će, kao mnogo puta dosad u historiji zbaciti samodršce i tirane.
Ili, kako kaže mudri crnogorski poeta, najavljujući državu prava : Al' tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k spoznanju prava, to je ljudska dužnost najsvetija.
