O fantomu slobode
Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima. Kazuje Ruso na razmeđi dviju velikih epoha povijesti i književnosti.
Rođeni smo sapeti a posvuda kao zvijeri plijen namirišemo slobodu. Volimo krv revolucija. Otkad je fantom slobode zavladao više od stoljeća a Oktobar raznio slavensku duševnost i milosrđe, poneseni američkom paljbom svjetskoga policajca i zakonodavstvom koje propisuje ono što je za nas dobro i što je opće dobro, kažnjavajući svaki prijestup dogovorenog slova o tome, mi srljamo u slobodu.
Najprije u mladosti, žudeći za oslobađanjem svojih nagona, mi dopuštamo svojim strastima da nas slijepe i rušilačke, oslobođene iz kaveza konvencija, slobodne od kolektivne sreće, ponesu nad svu stvarnost fenomenalnog.
Putovi do te slobode ne moraju nužno biti opijati, alkohol ili droge. Strasti za putovanjima, otkrivanje Indija, eksperimenti u znanosti i umjetnosti, dopuštaju nam lažni osjećaj da je sloboda najprije ili samo prekoračivanje granica, izmicanje propisanome, uzmak pred konvencionalnim.
Volimo krv revolucija
Ipak smo, reklo bi se, donekle živi. Živjeli i u našim tiranijama slobode koje prizivaju anarhizam kao najviši stadij individualne i kolektivne utopije na djelu. Nije nam posve jasno kako bi funkcioniralo takvo društvo. Bi li životinje imale veća prava od ljudi, kako su već naumili njihovi gospodari? Hoće li našim životima zavladati zvjerinjak u kojemu se slave negativni heroji, ubojice i egzekutori, u svojstvu osloboditelja?
Kolektivna simetrija
Jesmo li spremni nadvladati osobnu sreću u ime vizije kolektivne simetrije?
Je li sloboda nešto samo po sebi imanentno čovjeku, nešto dano, što mu Gospodin Gore servira na pladnju želja uz svako svitanje ili se za nju valja izboriti, kako to preporučuju self-help priručnici, budno pazeći o kolektivnoj idolatriji?
Zašto smo izjednačili slobodu s pravom, a pravo s pravednošću?
Koga mi zapravo želimo za idole, uvijek nove maškare ili jednu istu ikonografiju muke kojom kršćanstvo podvrgava, podjarmljuje i sotonizira najveći dio čovječanstva? Jesu li vjerske dogme izraz slobode? Je li pravo glasa njena potvrda?
Pitamo li se mi i o čemu relevantnom, i o čemu bitnome a tiče se naših života?
Zašto nas cjelokupno američko javno mnijenje a potom i tri četvrtine ostatka svijeta salijeću svojim programima slobode i oslobođenja? Zašto nam brbljaju o slobodi naroda koju podržavaju i brane bombaškim salijetanjem iz zraka ili flotama nosača aviona, kad svi dobro znamo da je riječ o neizmjerljivom bogatstvu arapskih zemalja u crnome zlatu ili plinu, ali i potrebi da se podčine slabiji?
Bez istinskih idola
Zašto svi želimo biti dive u svijetu koji nema svoje istinske idole? I moramo li biti svi lijepi, čisti, našminkani, ukusno odjeveni? Je li zapadnjačka ideja slobode nešto što se samo po sebi podrazumijeva? Što nema alternative? Kako je društvo obilja prispjelo na svoje rubove braneći egalitarizam i zaštitilo imperijalističke vrtove od navale barbara?
Zašto smo izjednačili slobodu s pravom a pravo s pravednošću?
Pitamo li se mi i o čemu relevantnom, i o čemu bitnome a tiče se naših života?
Tko sve ne želi biti slobodan?
Robovi od gospodara, radnici od poslodavaca, metrese od industrijalaca, službenici od administracije, notari od biljega, homoseksualci od heteroseksualaca, moralisti od imoralista, estete od kičera, izdavači od autora, bibliotekari od knjiga i čitatelja, pisci od cenzora, rodoljubi od domoljuba, globalisti od lokalista, kozmopolite od provincijalaca, djeca od staraca, starci od djece, siromasi od milostinje i socijalne države, građani od političara i politike, vegetarijanci od mesoždera, svežderi od anoreksičara, alkoholičari od psihoterapije, studenti od profesora, učenici od nastave, profesori od slabih plaća, ratnici od rata, sestre milosrdne od milosrđa, kršćani od boga, bog od kršćana…
Manekeni zlovolje
Tiranija slobodom viri na svakom ćošku, proviruje iz donjeg rublja, bubri kao kvasac u tijestu. Svake subote i nedjelje prosvjeduju. Ne znaju točno zbog čega, nisu sigurni ni kome su uperene njihovi transparenti gdje su negacija i glagol za njom spareni kao da nije nitko od njih pismen... Nemaju programa ni partije, ne razlikuju plavo od zelenoga, lijevo od pravoga, desno od lijevoga, no oni idu ili kleče, okupljaju se, jer njima vlada logika krda.
Toplo im je jednima među drugima, prdac zajedničke paljbe omamljuje, nakratko rafalima probudi đedove među promatračima ili dežurnim humanistima, mitraljiraju slinavim jezikom ulice, pola ljudi pola kentauri oni su možda najveća opasnost Novome poretku. Jer su mu protagonisti i posljedice a da to i ne znaju, manekeni zlovolje.
Krivci bez krivice
Nisam zapazila da itko govori o pravu na gradilište, ratište ili zgarište. Tim redom je socijalizam prešao u kapitalizam. Sloboda izbora čeka na ljude što oko prvoga u mjesecu čekaju u redovima zavoda za zapošljavanje ili petkom u redu za riblji rep.
U Crnoj Gori ovako ili onako pale se julske vatre
Ti kandidati klinika zatvorenog tipa, dvostrukih podočnjaka, istanjenih glasova i duše izrešetane šporkim riječima i rješenjima, nerava kao paukova mreža, ti istinski nesretnici i žrtve monstruoznog nevremena koje ih kao neka čudovišna neman guta i melje, oni neće stati u red za peticije. Ni glasati, ni protestirati.
Za njima nitko ne stoji osim vlastite sjene. Oni nemaju kamo pobjeći jer su se njihovi vratili iz njemačkih fabrika i nemilosrdno troše gastarbartejske mirovine.
Ti pravi heroji, žrtve i krivci bez krivnje, oni se neće proglasiti apatridima. Iako su stranci u svojoj zemlji. Oni pripadaju najvećem ljudskom bratstvu.
Bratstvu bijede, nemoći, nevolje, jada.
Nitko im više ne može podvaliti ni u nedjeljnim litanijama svoje tirade o ljepoti slobode ili života. Prolupanih godina, urušeni usred svoje moći i u naponu snage, pokošeni kao glavni neprijatelji krize, proglašeni su za globalni kozmički problem broj 1. I još se vrti prostačka pripovijest o neophodnosti, nužnosti, dužnosti otpuštanja novih i novih hiljada radnika.
A bog koji navodno visi u nebu kao ravnatelj zemaljskog orkestra ili paravan za novi oratorij, nije im nikakva utjeha. Bog kojeg ne tišti njihova muka, koji je gluh za njihov krik, slijep za njihov pakao i nije bog. Samo maneken nereda ili komesar zla koji se samozvan ušuljao u ljudsku povijest. Kojoj se ne sagledava kraj, u kojoj je sve ljudsko izvrnuto ruglu.
Julske vatre
U Crnoj Gori ovako ili onako pale se julske vatre. Sjećanje na 80 godina od strijeljanja 52 žrtve na Lazinama, koje su vremenom postale simbol masovnih stradanja u Crnoj Gori za vrijeme Drugog svjetskog rata, tek se treba održati 22. jula. Vidjet ćemo hoće li obilježavanje biti dostojanstveno.
Vrlo su se lako, kroz iglene uši, provukli dvije palikuće: Andrija Mandić i Milan Knežević. Bez ikakve kazne. Svima je jasno da su oni 2016. planirali državni udar. Cijela Crna Gora zna da je i prije, 2006. Cetinjski manastir korišten kao skladište oružja. Da SPC ima para-vojsku. Da je to na sramotu svih crnogorskih građana, svih narodnosti, vjera i političkih orijentacija.
83Obilježio se i 11. jul, dan Srebreničkog genocida, kad je ubijeno preko 8.300 muslimanskih dječaka i muškaraca. Oni koji se osjećaju prozvanima potpisuju se kao Ponosni Srbi i Srpska ispod svoje „izjave“: Mi nismo genocidan narod, pamtimo…
Otkud Srbi u Zeti? Što oni pamte i kako? Odakle im pravo da kontaminiraju javni prostor svojim mega-plakatima? Koga to više zanima što oni misle i što pamte?
Četnički vojvoda Mandić, predsjednik Skupštine, najavio je ovih dana novo postavljanje Aleksandrovog plagijata kapele na Lovćenu. On ponovo izaziva i provocira, nastavlja kuknjavu srbijanskih književnika iz beogradskog Doma omladine iz 1971. godine, protiv podizanja Mauzoleja na Lovćenu.
Za njega i njegove istomišljenike Meštrović je ustaša. Zanimljivo, a nije ustaša kad radi Kosovski ciklus koji sadrži 62 skulpture? I nije ustaša kad postavlja svoj monumentalni mauzolej Neznanom junaku na Avali, niti spomenike Pobjedniku i Zahvalnosti Francuskoj na Kalemegdanu?
Najnovije vijesti javljaju da je jaka kriminalna organizacija sa sjedištem u Beogradu a kracima u Bosni i Albaniji, pripremala atentat na Mila Đukanovića.
Što im sad to znači? Zar je „umirovljeni“ dugogodišnji vrhovnik crnogorske politike i sada kad nije više na sceni toliko moćan i interesantan? Ili se boje da će biti izabran za zamjenika šefa NATO-a?
Uz Dan državnosti dodijeljene su Trinaestojulske nagrade. Nemam komentara. Jedan od najvećih cinika crnogorstva dobitnik je one za životno djelo. Amater u stvaralaštvu, amater u politici.
Kleronacionalisti su dodijelili najveću državnu nagradu svojim jurišnicima: većina su slabi autori, obrazloženja su blijeda i neuvjerljiva. Usto, nikad nisam čula da je neku crkvenu nagradu dobio filokomunist. Kao što je pravoslavni svećenik ove godine dobio partizansku nagradu.
Postavlja se pitanje - čime su to nagrađeni unaprijedili kulturu države čiju su nagradu prigrlili? A što je sa privrednicima, postoje li takva djelatnost u državi, kad njihovih predstavnika nema među nagrađenima?
Na predizbornom skupu u SAD izvršen je atentat na Trumpa. Zamalo je stradao ali je prošao s lakšim ozljedama.
Ozbiljnije povrede imaju nekolicina iz publike. Državnici se natječu u dobrim željama za ozdravljenje. Pitajmo njihovo nesvjesno: nisu li se krajičkom duše obradovali ovoj vijesti?
Sad je ili nikad čas ne za svjetsku revoluciju već za svjetsku preobrazbu istinskom slobodom. Mi nismo spremni, no sloboda koja čeka, ona je spremna. Da izađe iz svoje uloge statistice. I postane prava jedinstvena nezamjenjiva heroina povijesne scene.
