Društvo za srpski jezik i književnost Srbije u saradnji sa Katedrom za srpski jezik Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu sprovelo je, uz podršku Ministarstva prosvjete Republike Srbije, istraživanje u sklopu kojeg su učenici osnovnih i srednjih škola izabrali riječ “Praskozorje” za najljepšu srpsku riječ.
Nijesam iznenađen izborom školaraca u Srbiji. Nekako mi je to za mladost, u ukupnom kontekstu u kojem žive, i očekivani odgovor.
Uvjeren sam sam da bi se za istu ili sličnu riječ opredijelila i crnogorska đeca da ih, kojim slučajem, iko išta pitao u posljednjih godinu i po dana osim da nijesu, ne daj Bože, Crnogorci. Tako bi riječ koja označava “vrijeme pred izlazak sunca”, “kad počinje svitati”, “svjetlost neba koja prethodi izlasku sunca” postala i naljepša crnogorska riječ.
Osudite ono što ciijeli civilizovan svijet osuđuje
Glasala bi ovako sva đeca, širom svijeta. Đeca su čista, ideološki i vrijednosno neuprljana, njihove su duše i srca puna ljubavi i empatije, raduju se životu i novom danu. Ne znam da li ste znali, ali čovjek bi trebalo upravo takav da bude.
Takav je bio i “projektovan”. Nacrtao ga je naki praiskonski arhitekta, punog ljubavi i dobrote. Ono što ga je pokvarilo je vrijeme i okolnosti u koje se ubraja povodljivost, materijalizam (prećerani) kao i nerealne ambicije.
Međutim pitanje koje mi ovih dana okupira pažnju jeste sa koliko godina mladi ljudi, đevojke i momci, zagaze u blato okolnosti i izgube saosjećanje za druge i okruženje u kojem žive. Da li je to trenutak, naglas razmišljam, kada se učlane u partiju ili u sadašnjim okolnostima pridruže crkvenoj zajednici.
Svjedoci smo da sve više mladih ulaze u političke partije i preko noći zauzimaju ozbiljnije partijske, a u posljednje vrijeme i državne funkcije.
Zbog čega ćutite sada vi koji ste bili tako (pre)glasni?
Nerijetko je prvo radno mjesto na poziciji savjetnika predsjednika Skupštine Crne Gore, generalnog direktora u nekom ministarstvu, predsjednika Skupštine neke opštine, zamjenika direktora javnog preduzeća/ustanove, savjetnike ostalim funkcionerima da ne pominjem jer, kako kažu, njih nikada previše, kao i đece, zar ne?
O njihovim uradcima i dometima svjedočimo svakog dana, a plašim se da ćemo tek biti svjedoci rezultata eksperata. Ali, nije to ono što me u ovom trenutku zanima.
Interesantno mi je kako je nestala empatija kod njih. Šta se to drastično (dramatično) desilo pa baš niko od njih ne reaguje kada se “onima drugima” krše osnovna ljudska prava i građanske slobode?
Proteklih mjeseci, a pogotovo prethodnih neđelja, zapljusnuo nas je talas mizoginih i homofobnih napada, ogavnih uvreda pa sve do otvorenih prijetnji smrću ljudima koji se bave različitim javnim poslovima (politikama), i to baš (nije to slučajno) onim osobama koje su prve (po)dizale glas protiv sličnih pojava kada su bile upućene drugima i njima - mladima i nadobudnima.
Zapitajte se zašto (vam) je tako dobro da ćutite dok se drugima prijeti?
Zbog čega ćutite sada vi koji ste bili tako (pre)glasni? Da li vam je partijska ili crkvena direktiva i trenutni interes (dobro mi je na funkciji) bitniji od ljudskosti, humanosti, solidarnosti?
Da li biste sjutra, na ulici, pritekli u pomoć osobi koja je napadnuta/doživljava nasilje ili biste je prvo pitali je li “vaša” ili “njihova”, je li krštena, i u koju crkvenu zajednicu ide? Neshvatljivo, i to me posebno boli, ali i plaši, kako da je tolika omladina po partijama i u cvrkvi, a ćuti i ignoriše zločine i nedjela u Ukrajini?
Udžbenici iz kojih ste učili su još uvijek “vrući”, pamte vas još one klupe, a znanje sigurno nije moglo tako brzo nestati… Razmislite o onome o čemu su ste učili, ili još bolje, razmislite da li bi voljeli/željeli da i vi to trpite, pa sigurno nećete pogriješiti.
“Hrabrost je vrlina na osnovu koje ljudi u opasnosti čine plemenita djela”. Ovo je rekao Aristotel, za njega ste sigurno čuli. Zato se ne plašite da podignete glas umjesto garda i poštovanja partijsko-crkvene direktive. Osudite ono što ciijeli civilizovan svijet osuđuje.
Nekima od vas je, primjećujem, pun vokabular Njegoša. Čak vas ima koji se zalažete za “njegoševsku Crnu Goru”. Pretpostavljam (nadam se) da kroz taj iskaz (narativ) ne težite srednjovjekovnoj Crnoj Gori ili Crnoj Gori sa naznakama (bez) institucija, ugroženoj, siromašnoj, neobrazovanoj…
Zapitajte se ponovo zašto (vam) je tako dobro da ćutite dok se drugima prijeti? Da može, Njegoš vas tome nikada ne bi učio jer, kako reče, "strah životu kalja obraz često”.
Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam ćutao;
jer nijesam bio komunista.
Kada su zatvorili socijaldemokrate, ja sam ćutao;
jer nijesam bio socijaldemokrata.
Kada su došli po sindikalce, ja se nisam pobunio;
jer nijesam bio sindikalac.
Kada su došli po mene, nije preostao niko da se pobuni.
Martin Niemöller, njemački (luteranski) paroh
(Autor teksta je politikolog, član Savjeta Građanske inicijative “21. maj” za Podgoricu)
