Razumio sam ogromno očajavanje i razočarenje Crnogoraca nakon što je Abazović na podmukao i perfidan način sa Perićem i Mićovićem potpisao ''Temeljni'' ugovor. Nije se to očekivalo baš taj dan ili, bolje reći, na takav način. Ljudska priroda čovjeka čini naivnim i stvara mu potrebu da vjeruje ljudima da će činti i postupati ljudski. Ali, nisu svi takvi.
Ipak, zbog samog načina kako je sve izvedeno, mislim da je ovo još jedna naša velika pobjeda. Kao i Belveder. Jer, kad ti ljudi dolaze u kuću sa iskrenim namjerama, ne uvodiš ih kroz stražnja vrata kao kakve špijune i lunje, no na glavni ulaz svoga doma. Tako čine ljudi, prema gostima vrijednih poštovanja.
Abazović je ovu dvojicu i njihovu ekipu mantijaša crkve Srbije dočekao upravo kao zadnje lunje. Na zadnja vrata, sporednim putevima. Tajno i nedomaćinski. To govori dovoljno i o ugovoru i njegovim namjerama. Više no sva reagovanja, pravna mišljenja, izjave NVO-a i ostalih. Srećom, sve to neko sa strane vidi.
Ugovor je brzo počeo da djeluje. Ajde što je beogradska šapa odmah krenula put crkava u Riječkoj i Crmničkoj nahiji (iskreno, ne bih im preporučio da tu piljkaju), nego su i njihovi upošljenici naprasno osilili, kao u prvim danima septembra 2020. godine.
Gospođa koja vjerovatno i nije crnogorska državljanka skinula je zastavu Crne Gore sa ograde Cetinjskoga manastira i bačila je na travu. Ovo krivično djelo zapravo je puno ironije, ali i tuge kad se pogleda što smo dozvolili godinama unazad.
Prvo, u svakoj normalnoj državi, osobi koja je stranac ni na kraj pameti ne bi bilo da uradi išta slično. Za to se debelo odgovara, doživotnom zabranom ulaska minimum. Na stranu zakon, nepoštovanje domaćina je užasan grijeh i sa stanovišta čovječnosti i religije.
Druga stvar, ta zastava nalazila se tik ispod kamenog bloka u zidu manastira na kojem se nalazi reljef grba Crnojevića. Kamen je vjerovatno uzidan tu kao ostatak starog manastira uništenog od strane Mlečana.
Današnji grb Crne Gore baziran je upravo na tom Crnojevića. Današnji se nalazi i na zastavi koju je monahinja bacila. U ovom slučaju nameće se zaključak da ako monahinja želi da uništi ili unizi crnogorski simbol, prvo treba da macom ili čekićem slomi onaj na zidinama Manastira u koji je došla da se kao moli Bogu. Za to se mogla obratiti nekim svojim kolegama, budući da imaju bataljon iskusnih kamenolomaca koji su se ispraksali u macolanju crnogorske kulturne baštine, od Beške pa do Ostroga.
Treća stvar, ovaj čin samo je pokazao, po hiljaditi put, kakve su namjere sveštenstva i monaštva crkve Srbije u Crnoj Gori. Jer, kad su ovakve namjere jedne starije žene u sedamdesetim godinama, kakve li su tek onih koji su u punoj snazi i vrhuncu opijenosti velikosrpskim nacionalizmom.
Naravno, i iz ovog grdnog događaja izvukli smo veliku pobjedu. Prvi put poslije 100 i kusur godina crnogorske zastave nalaze se na zidinama Cetinjskog manastira, tog centra odakle je sve i poteklo. Pa i te zastave. I sad su se vratile na svoje.
Ne jedna, nego desetine.
I to je zaista lijep prizor za viđeti. Kao što već rekoh, bilo ga je pritislo neko sivilo, patnja za slobodom, kao da je i bukvalno 100 godina vezan lancima, dok u njemu služe neki tuđi ljudi. Ljudi koji mrze Crnu Goru, Crnogorce i bačaju i gaze crnogorsku zastavu.
A manastir ne može bez Crnogoraca, ni bez crnogorske zastave na svojim zidinama. Tako je i za svaku crnogorsku crkvu.
Zbog toga, Crnogorci, izađite i poperite je na svaki kamen koji su gradili naši preci. Niko neće doć' da nam vrati oteto ako mi sami to ne uradimo. Ako ne ustanemo i kažemo - NE, dosta je bilo!
Poljubite je i podignite visoko. Na svaki zvonik. Na svaki krov. Na svaku ploču. Pa kome basta neka dođe da ih skine. Ne boji se Crna Gora ni ćukova ni vukova, no je svoja na svome.
Što reče vladika Rade ''oni svi biše i preminuše, a mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora osta dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi, a to znači u slavi.''
Tako će i sad bit'.
