Navrši se stotinu godina od stradanja crnogorske familije Zvicer. Stotinu godina od kada jedna osmočlana familija izgore u svome domu zbog ideje o slobodnoj Crnoj Gori. Stotinu godina čekalo se da neko obilježi to mjesto stradanja, da rijetki putnik zna đe se obreo i da to nije samo obično kućište i ljuti cucki krš, već sveta zemlja i pepeo.
Na ploči piše da su ''spaljeni'', ali ne i ko ih je spalio. Neupućeni bi mogao pomisliti svašta. Od toga da je u dom crnogorskog komite Petra Zvicera uždio grom, u slamu polećela iskra sa ognjišta ili nešto treće... To je, moji Crnogorci, istorijski revizionizam. Slučajan ili nenamjeran? Rekao bih slučajan, ali to ga čak čini gorim, jer potvrđuje se ona stara da nam veći neprijatelji od nas samih ne trebaju.
Čemu strah da se stvari nazovu pravim imenom? I odsustvo u Rokočima predstavnika političkih partija koje se deklarativno zalažu za antifašističke vrijednosti, a koji nemaju direktnih veza sa Cetinjem, govori dovoljno. Strah je velik, jer ta priča nije profitabilna za izbore. Osim naravno na Cetinju, pa izgleda da na lokalnoj priči treba i ostat'.
23
Ne, to nije istina. Nijesu Zviceri ubijeni radi Rokoča, Cuca, Katunske nahije ili Cetinja. Ubijeni su zbog Crne Gore i vizije o njoj koju je imao njihov sin, muž i otac. Vizije o slobodnoj Crnoj Gori, koja će sama odlučivati o svojoj budućnosti. Vizije koju i mi imamo, a od njih je i dobismo u amanet. Atak na vrijednosti koje je Petar branio danas cio svijet brani u Ukrajini.
Strah je odavno nazvati stvari onakve kakve jesu. Jer da nije ta bi simbolična ploča bila postavljena još prije mnogo godina, a u neđelju na livadama oko svete kuće bilo desetine hiljada ljudi. No, čemu je vrijeme tome je i vakat. I Petar koji je ubijen malo nakon njegove familije, u Rubežima, eno ga leži sa deset svojih drugova, na nikšićkom groblju u običnoj rupi. Da ne znam da su tamo pomislio bih da se radi o običnoj šahti za crkveni vodovod. Na njoj je samo obični betonski poklopac sa štapom i urezanom godinom stradanja – 1923. I to je to. Ni imena, ni znaka da tu leže heroji i borci za pravo, čast i slobodu Crne Gore.
Sa druge strane, ideološki nasljednici onih koji su mučki ubili familiju Zvicer i protiv kojih su se Petar i drugovi borili, a protiv kojih se i mi danas kao borimo ne staju sa radom. Predlaže se davanje imena ulicama po četnicima, srpskim vladarima i piscima. Kao da je Crna Gora herojstvom siromašna zemlja pa nema ni heroja, ni vladara, ni umjetnika. Naravno, nije njima do toga, no do četništva i agende. Da operu biografije svojih prethodnika i skinu sramotu bratoubilaštva i saradnje sa okupatorom.
Nisu to sami smislili jer toliko inteligencije nemaju. Sve to dolazi iz umova ideologa „srpskoga sveta koji kod sebe davno rehabilitovaše četništvo i promijeniše nazive ulicama i ustanovama. Ispiranje mozga narodu je težak proces, a kuđ ćeš ljepšeg načina da od koljača napraviš heroja nego da po njemu nazoveš neku od ulica. Velika je tragedija da se od heroja stidi, a da se fukara slavi.
Crna Gora vazda je imala taj luksuz, sreću i ponos da ima više heroja no ulica. Zbog te činjenice mnoga imena se nepravedno zaboraviše i ne oda im se priznanje od nezavisne Crne Gore. No kao što rekoh, čemu je vrijeme tome je i vakat. Samo da ga ne radimo krivo. I da nas od nas samih nije strah. Nije sve u glasovima. Na kraju, politikom se valjda bavimo radi Crne Gore, a ne radi sebe.
Ugledajmo se na one krajputaše koje smo isto zapuštili i zapostavili. One na koje niko za 100 godina ne položi cvijet ili vijenac. Na ona imena kojih se nijedna vlast ne sjeti. Samo rijetki koji stanu kraj puta da vide o čemu se tu radi. A tamo - spomenici podignuti onima koji bijahu na pravdi Boga ubijani od strane braće i razbraće.
Razmislimo malo da sjutra i nama neko ne digne krajputaš. Pa da za 100 godina niko nema pojma ni ko smo bili, ni što smo radili i niti za što smo se borili i umrli. Da slova izblijede, a ploče zarastu u šiblje. No, ako se to desi, neće imat ko ni da očisti, ni da se boji za glasove. Jer to bi značilo da ćemo dopuštit' da s nama umre i ideja. E, to se ne smije dozvoliti dok je Crnogorca.
