„Idiocracy“ je kultno ostvarenje reditelja Mikea Judgea koji nas uvodi u svijet anti-intelektualizma, distopijskog društva lišenog socijalne odgovornosti, pravde, ljudskih prava ili, bolje rečeno, društva lišenog svega onoga što bi ono trebalo da bude.
Za one koji nijesu gledali film, radnja se događa u dalekoj budućnosti u kojoj je prirodna selekcija nepovratno produkovala ekspanziju idiokratije koja je nastala kao posljedica produžavanja vrste primarno od manje inteligentnih ljudi.
Kakvi su nam učinci najbolje govori sjeta s kojom se prisjećamo „zlatnih vremena“ dok smo živjeli u jednopartijskom sistemu
Ono što slavni filmski direktor sigurno nije znao je to da je Josip Broz Tito daleko prije njega skontao da na našim prostorima demokratija ruši bazični princip prirodne selekcije da pametniji preovladavaju. Broz je taj problem riješio tako što je stvorio socijalni okvir unutar kojeg su intelektualci bili zadovoljni životom u zemlji kojoj su produženjem svoje vrste zavještavali genetski materijal, tako da je na neki način ista imala sigurnu budućnost.
Ono šta se desilo sa demokratijom koja je lakomisleno i hrabro uletjela u naš prostor bilo je to da smo je odmah upodobili našem balkanskom mentalitetu ili, drugim riječima, urnisali do te mjere da nas ni posle 30 godina ne smatraju iole sposobnim da postanemo dio Evrope.
Kakvi su nam učinci najbolje govori sjeta s kojom se prisjećamo „zlatnih vremena“ dok smo živjeli u jednopartijskom sistemu, što je najbolji argument u prilog tvrdnji da nam sistem negdje ozbiljno „šteka“.
Međutim, to nije tema. Tema je kako smo uveli idiokratiju kao skoro definišuću osobinu političkih elita koje su već odavno na marginama prihvatljivog i idiokratiju kao evolutivni mehanizam kojem je jedino stalo da što prije raskrstimo i sa ovo malo „pameti“ što imamo. Za razliku od scenarija u pomenutom filmu, ovdje se država našla u glavnoj ulozi voditelja procesa ispunjavajući dva osnovna preduslova.
Prvi je društveni ambijent u kom će mladi čovjek makar jednom dnevno zapasti u duševno stanje apsolutnog beznađa iz kojeg se kao jedino moguće rješenje nameće odlazak u neku od zapadnihzemalja, u cilju nalaženja makar neke svrhe sopstvenome postojanju.
Drugi uslov je sistem koji ne prepoznaje politički neaktivne pojedince, bez obzira na njihove sposobnosti ili želju da se bave nekim poslom, što će iste na duže staze diskvalifikovati u odnosu na ljude koji to jesu.
Kada se sve ovo ispuni, kao što svesrdno jesu države „zapadnog Balkana“, onda imate činjenicu da vas na nivou godine napusti broj mladih ljudi srazmjeran broju stanovnika nekog prosječnog grada u vašoj državi, što je iz ugla ljudskih resursa ravno detonaciji atomske bombe u klasičnom ratu.
Da biste razumjeli ovo o čemu govorim u njegovom najgorem pojmovnom obliku, ako već nijeste gledali istoimeni film pa znate koja je logika, zapravo je jako prosto - samo treba dati odgovor na pitanje - gdje prebivaju bogovi?
Logično bi bilo da prvo pomislite na zgradu Vlade gdje se nalazi najveća moć, no, varate se. Nijesu to ni kabinet premijera, niti ministarstva, već mjesto skriveno od očiju običnih smrtnika.
Pravu istinu koja se godinama unazad protura kroz narod, o kojoj tiho uz ciničan osmijeh pričaju tatini sinovi i razni „uhljebi“, samo daje naznake o božanskom mjestu. Ali, ako biste pitali mlade o kojima sam vam maloprije pričao, koji bježe iz države glavom bez obzira, oni bi vam sa gorčinom u ustima saopštili ono šta su oni čuli, a to glasi - u bordu direktora!
Za razliku od svih mitova koje „kvazi umovi“ nameću nesrećnom narodu, pošteno bi bilo reći da je jedan od njih, ipak, istinit iako se o njemu rijetko i sa poštovanjem priča. To je onaj o „svevišnjem bordu direktora“ - mjestu iz kojega ni Raj više ne izgleda tako privlačno! Bilo po volji Vladinoj ili po dubini, svejedno, ko tamo završi zna da za njega zabranjenog voća nema!
Ako postoji tajna želja, skrivena misao, najljepša ljudska kreacija onda je to - „veličanstveni bord direktora“, mjesto neopisivog zadovoljstva, nerada, uživanja, ludačkih apanaža, gdje nikoga nije briga ni ko ste ni šta znate… Mjesto pred kojim bi zasigurno zastao i čuveni reditelj sa početka teksta Mike Judge, ispravio glavu i viknuo: „Vaistinu idiocracy“!
