Čujem da po nekim krugovima slovim za crnogorskog nacionalistu. Oni koji me čašćavaju takvom titulom rade to sa namjerom da istaknu moju ''nepodobnost'' za razne angažmane od opšteg crnogorskog interesa.
Isticanjem da je Barović nacionalista pokušava se nametnuti određena rampa za bilo kakvo drugo djelovanje. Srećom, mnogo ne hajem za takve priče i radnje. Na kraju, samo sam jedan u nizu slobodnih ljudi koje nije strah da kažu istinu.
Crnogorski nacionalista je očigledno svako ko nije ćutao nimalo
Problematično kod ovog ponašanja je to što isto dolazi od Crnogoraca sa kojima bih, barem formalno, trebao da sam na istoj strani. U predgovoru za moju knjigu kolumni naveo sam da su mi često puta bili teži ''moji'' od onih koji slove za neprijatelje. Nažalost, svakog dana se sve više i više uvjeravam u to.
Nije ođe lična stvar u pitanju. Prosti jadi da je tako. Problem je u tome što se u potonje vrijeme kreiraju narativi o crnogorskom nacionalizmu – od Crnogoraca. Više smo i navikli da nas time čašćavaju ekipa iz Vijesti, cijela grupa nazovi nevladinih organizacija i ''nezavisnih intelektualaca'' kako bi opravdala onaj jadni narativ o ''dva nacionalizma''. Jednostavno, da bi se kreirala priča o ''dvije strane iste medalje'' potrebno je bilo izmisliti i ovaj nacionalizam koji ne postoji – crnogorski.
Zabrinjavajuća činjenica je da danas imamo situaciju da oni nazovi Crnogorci koji prstom nisu mrdnuli četiri godine proglašavaju one koji su za državu izgarali - nacionalistima. Takvi opozicionari svakoj vlasti, ali bivšoj, očigledno su, ironično rečeno, osjetili priliku i skorije oslobođenje od klelrikalne okupacije. Zbog toga su došli na ideju da iz svake moguće kombinatorike isključe one koji su zaslužniji od njih za takav potencijalan rasplet.
Crnogorski nacionalista je svako ko voli Crnu Goru i u nju bespogovorno vjeruje i na nju ne da
Zbog toga smo nacionalisti i vi i ja. Crnogorski nacionalista je očigledno svako ko nije ćutao nimalo. Nacionalista je svako ko nije aplaudirao aranžmanu sa Abazovićem, iako je bilo očigledno da se radi o prvoklasnoj prevari i tragediji.
Nacionalista je svako ko je svaki put digao glas na razgrađivanje državnih temelja od strane Crkve Srbije. Da ''nije vrijeme'' nastavili su da papagajski ponavljaju, kao i petnaest-šesnaest godina prije toga. Dok ''nije bilo vrijeme'' za Crnu Goru, srpski popovi i paravojske su u dvije godine preorali sve moguće živo i našli vremena za sve što su htjeli.
Crnogorski nacionalista po njima je i svako ko nije skeptičan po pitanju pisanja Vijesti i pljuvanja njihovih nazovi novinara po svakom Crnogorcu koji nije prihvatio njihovu retoriku i retoriku ovih nazovi ''Crnogoraca''. Zar nam nije bilo dovoljno da vidimo višegodišnje linčovanje svakog neistomišljenika od strane tog medija i da nakon sveka povjerujemo u išta od njihovog pisanja? Lično, ne vjerujem im ni u tačnost umrlica koje objave u štampanom izdanju, već bih duplo provjerio na okačenim plakatima po gradu.
Svemu ovome jednoga dana da doći će kraj. Ono što se ne smije zaboraviti jeste to ko se bunio, a ko skrivao, da se kome ne zamjeri
Nacionalista je za njih svako ko proslavlja Božićni ustanak ili Belveder. Da budemo iskreni, za mene nisu ni ustanak ni Belveder mjere crnogorstva. Prvo obilježavamo mi, potomci tih mučenika i svi njihovi poštovaoci, a drugo je jedan od najznačajnijih datuma novije crnogorske istorije, jer su se mnozini zadrhtale i ovlažile gaće te večeri i jutra. Nisu mjere crnogorstva, ali je anticrnogorski pljuvati po tome.
Izgleda da je crnogorski nacionalista i svako ko nije aplaudirao Spajiću po dobijanju IBAR-a. Oprostite nam što nemamo povjerenje u još jednu marionetu „srpskog sveta“, koja ima zadatak da razgradi ovu državu i poput izgladnjele svinje dotuče je „macom u glavu“ da se više nikad ne ustane. To aplaudiranje ćemo prepuštiti vama.
U suštini, crnogorski nacionalista je svako ko voli Crnu Goru i u nju bespogovorno vjeruje i na nju ne da. Ne da ni po cijenu života. Ako je tako, onda prihvatam da sam crnogorski nacionalisti. Jer mi, vi i ja, za razliku od vojnika svake vojske, nemamo druge do nje. I branićemo je po svaku cijenu i kad gođ to zatreba, bez obzira kako nas čašćavaju oni ispred, ili iza nas.
Svemu ovome jednoga dana da doći će kraj. Ono što se ne smije zaboraviti jeste to ko se bunio, a ko skrivao, da se kome ne zamjeri. Onih koji su se bunili je ogroman broj i čast je biti među njima i upoznati toliki broj časnih i hrabrih Crnogorki i Crnogoraca.
Sa druge strane, dug je spisak i onih koji još nisu izmigoljili iz pojata, ali polako počinju da pridikuju što i kako treba, i ko što smije ili ne smije. Vrijeme je majstorsko rešeto, a potonje četiri godine su jako dobro pokazale ko je ko. Što bi moj đed rekao: ''Najgore je što se znamo''. A upoznali smo se i to dobro, nažalost.
