Šest sati je trajala proba, na daskama Crnogorskog narodnog pozorišta. Šest sati smo, ja kao reditelj, glumci, dramaturg, scenograf, kostimogaf, dizajner tona, prevoditeljka, suflerka, lektorka, inspicijent, dekorateri, rekviziteri, majstori svjetla i tona, cug majstori, organizatori... a van našeg vidokruga i cijeli sektori pravne službe, marketinga, produkcije, obezbjedjenja, higijene, menadžementa, pozorišnog bifea, okupljeni oko jednog zajedničkog cilja, kao da nam životi zavise od toga, ludački posvećeno, zavjerenički strasno – „probali“.
Uraditi jednu pozorišnu predstavu, za one koji ne znaju kako pozorište funkcioniše, to vam znači da dva-dva i po mjeseca proba prolaziš kroz brutalnu borbu, sa samim sobom najprije, a onda i sa kolegama, sa tekstom, uz puno znoja, stresa, bogami i suza, konflikata, patnje...
Nekome je taj mrak utočište za dušu za emociju za razum
Uporno tumaranje u mraku kroz bezbroj laži i pogrešnih rješenja, dok ne dođeš do onog jedinog pravog, do katarznične istine, i to samo AKO se desi, a sve se rjeđe dešava, da dovoljno talenta, motivacije i beskompromisnog odricanja, rezultira predstavom koja će u tom mraku katapultirati negdje, ko zna gdje, tog nekoga običnog, malog čovjeka (nismo li svi to), koga smo razumjeli, koga smo utješili, pomilovali da niko ne vidi, jer je mrak, šapnuli mu da niko ne čuje-ne brini hej! Biće sve u redu...
Nekome kome je taj mrak utočište za dušu, za emociju, za razum. Samo mi znamo koliko je to teško, doći do takvog rezultata, koji otključava čovjeka. Ako nijesi spreman da svjesno postaneš rob svom gospodaru, a to je ta scena, komad i ambicija, da se poništiš do kraja i svoj ego, svoju kompletnu ličnost, svoje probleme, porodicu, svoj svijet zaista, bez pretjerivanja (a ako misliš da jeste pretjerivanje – molim te da prestaneš da čitaš ovu kolumnu) ostaviš na pragu teatra, onda nijesi pozorišni čovjek i bolje ti je da ostaneš kući i svojim kolegama i publici učiniš uslugu.
I tako, nakon današnje probe, kao izbičovani galioti, moji saborci i ja sjedimo u glumačom bifeu i pitamo se: zašto i za koga mi sve ovo radimo? Taj ludački, dramatični, opsesivni angažman nema realistično opravdanje u konačnom. Novac svakako nije motiv, jer država na tom primjeru pada na ispitu kao najgori đak ponavljač.
Slava? U zemlji čija je pozorišna publika brojna na nivou Jehovinih svjedoka, slava je smiješna kategorija. Pa zašto mi ostavljamo živote po ovim sablasnim hodnicima CNP-a, plačemo kad nam ne ide, vrištimo od muke i od sreće kad nadjemo nešto dobro, nešto uzvišeno, za nas nešto božanski SVETO?
Svi ti uništeni brakovi, nemiri i požari u prsima gašeni viskijem, sve te sumnje u sebe, jesam li dovoljno dobar ili dobra? Čemu, za koga? Kad nas poslije svega pitaju gluposti poput: „Kako uspijete toliko teksta da naučite napamet?“ „Je li ono piće koje pijete pravi alkohol“?
Za koga stavljati svoj život na kocku kada jedan potpis na peticiji može da te preko noći marginalizuje i zatvori ti sva moguća vrata?
Odgovor glasi ZATO, što se to zove KULTURA. I uvjek će biti te šake fanatika koja će se naći kadra da se pofajta sa svim rijaliti i turbofolk paklom, koja će se unijeti u lice mašineriji spektakla i sa par dobro ispečenih replika Čehova i Šekspira, Molijera i Euripida, Olbija ili Pintera nokautirati svaku milionsku šljašteću imperiju kiča. Bio on na televiziji, u parlamentu ili na ulici.
Zato što nam je nekad davno data prometejska vatra, zarad pravde, ravnoteže dobra i zla, pa da služimo vječitim vrijednostima. I koliko god da nas je, koliko god djelovali beznadežno, naše vjetrenjače će dobiti smisao, bez sumnje.
A vjerujte, ta stanja preispitivanja svrhe, posebno se aktiviraju u ovakvim trenutcima, kada je pandemija publiku rastjerala, kada je kultura svedena na nivo neke kancelarije u kafkijanskom ministarstvu svega, kada je budžet za nju nepristojno mali.
Ovo je vrijeme generalno vrijeme sumnje i preispitivanja. Za koga stavljati svoj život na kocku, kada jedan potpis na peticiji može da te preko noći marginalizuje i zatvori ti sva moguća vrata? Ima li smisla ta ogromna žrtva, i ona na sceni, i ona u životu, i da li društvo za čije se vrijednosti boriš to i zaslužuje?
Zbog akademika kukavica? Tetoviranih tabadžija koji plivaju za „časni krst“, neonacista u zagrljaju šovinističke, mizogine crkve? Auto-moto patriota čiji patriotizam traje dok se rezervoar ne isprazni? Luzera koji svoje neuspjehe pravdaju DPS-om? Mladih twitter cinika, koji nam prijete da ćemo se morati navići na neku novu Crnu Goru u kojoj tolerancija znači isti tretman za crnogorske patriote i velikosrpske etno guslare, što nakon molebanskih litija pjevaju o uplakanim bulama? Ma zbog koga stavljaš svoju glavu na panj?
Vjerujem da se isto pitala ona šačica odmetnika što je iz šume gledala kako im gore kuće, muče porodice, ubijaju drugove saborce. Tada, kada su se već svi predali, da li su mogli pretpostaviti, da su kojim slučajem tada poklekli, da danas ne bi bilo Crne Gore.
Volio bih da znaju da je njihova tragedija 100 godina kasnije inspirisala neke nove genracije i sagradila nove kuće na zgarištima spaljenih, bez mržnje već sa ljubavlju u grudima, bez osvete već sa kreacijom kao energijom. Kosmička pravda je uvjek na strani takvih, zar ne? Kako je dobro to što osmijeh Ljuba Čupića svakog prokletog dana provocira „oslobodioca“ govoreći im da u istoriji ima mjesta za samo jedne od nas!
I tako... Moji saborci i ja smo se danas ozbiljno zapitali ima li svrhe i za koga sve ovo, a odmah nakon toga zakazali narednu probu za sjutra ujutru, sretni da sretniji ne možemo biti, nasmijani kao Ljubo jer nam je data dužnost – da čuvamo Crnu Goru! Vidimo se u mraku...
