Vitezovi Crne Gore u paklu velikosrpskog terora

Crnogorski patrioti, zelenaši, ustanici, slobodari, komite, gerilci su bili mahom pristalice kralja Nikole I Petrovića Njegoša i protivnici okupacije i nasilne aneksije Crne Gore Srbiji, izvršene koncem 1918. 

Oni su to jasno politički i oružano manifestovali podizanjem Božićnog ustanka januara 1919. i potom decenijskim gerilskim ratovanjem, koje je trajalo do 1929. protiv oružanih snaga režima centralističko-unitarne KSHS, koja je bila drugo ime, eufemizam, za faktičku Veliku Srbiju. 

U nekim slučajevima i poslije 1929, djelovali su i pojedini crnogorski gerilci. Ovo je priča o nekim od neumrlih junaka, vitezova Crne Gore u vrijeme kad je ona gorjela u paklu velikosrpskog terora i okupacije.

Među onim, istaknutim, herojskim i, nadasve, zaslužnim crnogorskim oficirima koji su, odani Crnoj Gori, vojevali protiv velikosrpske okupacije Crne Gore, između ostalih, bio je i znameniti Crmničanin - Joko Dabanović, stari oficir crnogorske vojske.

Naime, Dabanović Joko (Crmnica, barski okrug - umro 1925), bio je oficir, pješadijski poručnik, potom kapetan i, najzad, komandir (major) crnogorske vojske. Istaknuti je pronosirani i afirmisani crnogorski suverenista, patriota, rojalista, zelenaš, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. 

Učesnik je Božićnog ustanka crnogorskog naroda 1919. protiv ondašnje velikosrpske agresije na crnogorsku državu. Bio je jedan od ustaničkih komandanata-oficira sa prostora Crmnice u ustanku za pravo, čast i slobodu Crne Gore protiv okupacije i nasilne aneksije Crne Gore, sprovedene od strane oficijelne Srbije i njenih regularnih trupa i drugih militarnih i paravojnih formacija u njenoj službi.

Kralj Nikola i kraljica Milena u egzilu u Francuskoj

Bio je oficir crnogorski odan kralju Nikoli I Petroviću – Njegošu, crnogorskoj Vladi u emigraciji i pravnom poretku Kraljevine Crne Gore. Lojan zastavi i amblemu domovine Crne Gore. Nakon sloma ustanka, on je emigrirao, iz osvojene Crne Gore, zajedno sa ministrom Jovanom Simonovim Plamencem i brojnim drugim ustanicima, najprije za Medovu, odakle se brodom preko Jadrana, prebacio u Italiju. 

U Gaeti je bio u sastavu crnogorske vojske (1919-1921) u starješinstvu Prvog bataljona (kojim je komandovao Pero Vuković) u rangu komandira (majora) kao komandir I voda III čete.

Joko Dabanović jedan je od tvoraca i potpisnika izjave 73 crnogorskih emigranata, iz Gaete od 20. aprila 1920. upućene premijeru i ministru Jovanu S. Plamencu. 

U toj izjavi oni potenciraju da nastavljuju borbu za nezavisnu Crnu Goru, dodajući da je “to ono što mi tražimo i oćemo, to je ono za što smo sve osim časti izgubili, to je ono za što ćemo i potonju kap krvi dati i protivu svakoga ko nam bude ovo ometao boriti se do potonjega”. 

U tome pismu (izjavi) se, između ostalog, žestoko osuđuju “beogradski lopovi i razbojnici” te njihove “podvale, laži i intrige” koji su kralju Nikoli i Vladi crnogorskoj onemogućili povratak u domovini. Tvorci i potpisnici tog dokumenta naglašavaju dalje kako Srbija sa “vojim razbojničkim bandama okupiraše našu zemlju i lišiše je slobode, unižavajući našu slavnu prošlost, istoriju i Barjak”. 

U tome pismu se apostrofira i ovo: 

”Poslije ovakvog stvorenog stanja, slavnim i namučenim sinovima Crne Gore, nije preostavalo ništa drugo, nego sa tužnim srcem latiti se oružja i goniti uzurpatore i razbojnike sa svojega svetoga ognjišta, te sa potocima prolivene krvi cijelom svijetu manifestovati da tražimo vaspostavu domovine koju smo vjekovima svojom krvlju očuvali. Nesrećni položaj naše domovine i njenog naroda, poslije godinu i po stoji neriješen. Za sve ovo vrijeme potocima se u njoj krv prolijeva, a hiljade njenih sinova gnjiju po tamnicama; hiljade nevine djece i žena krepaju na ulice bez krova i skloništa, a hiljade opet u izgnanstvo” [1].

Komandir (major) crnogorske vojske Joko Dabanović bio je u Gaeti juna 1921. godine u Glavnom oficirskom štabu Komande crnogorskih trupa, pod zapovjedništvom brigadira (generala) Krsta Zrnova Popovića. Iz emigracije se vratio u KSHS 1922. Umro je 1925. u rodnoj Crmnici, đe je i sahranjen, odan Crnoj Gori i njenom pravu na državnu obnovu.

Crnogorci u emigraciji u Gaeti (Izvor: Knjiga "Spomenica junacima Božićnog ustanka")

Istaknuti crnogorski slobodar i suverenista, pregnantni, dosljedni i rezistentni borac Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, politički emigrant, komita, ustanik bio je Perišić Alekse Vuko. On je rođen 1893. godine, u selo Grab, Cuce, Katunska nahija, cetinjska oblast. Bio je oficir, potporučnik crnogorske vojske, crnogorski rodoljub, ustanik, zelenaš, komita, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. 

Učesnik je Božićnog ustanka januara 1919. protiv (veliko) srpske okupacije i aneksije Crne Gore. Nakon sloma ustanka, otišao u komite, vodeći gerilsku borbu, ratno dejstvujući, za oslobođenje Crne Gore. Srpske vlasti KSHS su ga oglasile za odmetnika. Komitovao do 31. januara 1920, kad je bio uhapšen od strane srpskih gonećih odreda pod vođstvom Srbijanca pukovnika iz Varvarina, Stojana M. Popovića, nakon čega je utamničen u cetinjski zatvor. 

Sa većom grupom crnogorskih rodoljuba uspio je da pobjegne iz cetinjskog zatvora 15. jula 1920. i da se opet odmetne u šumu i nastavi borbu za Crnu Goru. Amnestiran je sa većom grupom crnogorskih ustanika dekretom regenta Aleksandra od 28. novembra 1920. 

Okružni sud KSHS na Cetinju je 23. decembra 1920. godine, sprovodeći u djelo dekret regenta Aleksandra i odluku Ministarstva pravde KSHS donio rješenje o oslobođenju daljeg krivičnog gonjenja, između ostalih i Vuka Perišića iz Cuca. U Italiji je Vuko Perišić bio do 1921. godine, kada se vratio u zemlju. I stameno se borio za Crnu Goru.

Među istaknutim crnogorskim slobodarima, patriotima i suverenistima, borcima Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore prije i poslije 1918. godine bio je i Milisav Drljević iz Morače, koji je umro u Italiji jula, u egzilu, (u Gaeti je sahranjen), odbijaći prethodno da se vrati u novu državu koja je bespravno osvojila i okupirala njegovu domovinu.

Spomenica Božićnog ustanka 1919.

U konktestu navedenog, mislim da je naučno, istoriograski vrijedno i bitno, uzeti u obzir i sljedeće činjenice.

Milisav Drljević je bio podoficir, vodnik crnogorske vojske, crnogorski patriota, zelenaš, komita, borac za slobodnu i samostalnu Crnu Goru, politički emigrant u Italiji. Zalažući se za pravo, čast i slobodnu Crne Gore, lojalan crnogorskom Dvoru i Vladi, jedan je od potpisnika Izjave 168. crnogorskih građana, koji su bili u Italiji, poslate američkom predsjedniku Vudrou Vilsonu. 

U toj Izjavi se veli i ovo: 

"Potpisani crnogorski građani koji se nalaze u Italiji, saglasni su sa protestom koji su Vama i predstavnicima velikih sila u Parizu uputili 527 crnogorskih građana koji borave u Francuskoj. Molimo u ime svetih prava čovječanstva, da veliki predstavnik plemenitoga naroda Sjedinjenih Država ne dopusti da se nogama gazi pravo i sloboda najmanjega naroda, ali koji je najviše žrtvovao; 

Molimo da se naredi da srbijanske trupe smjesta imaju evakuisati crnogorsko zemljište i da njihovo mjesto zauzmu međunarodne trupe pod bespristrasnom komandom; 

I molimo da se ponovo uspostavi država crnogorska, a svima njenim građanima da se garantuje politička sloboda i, u isto vrijeme, da se svijema nama, crnogorskim izbjeglicama koji se nalazimo u inostranstvu, omogući povratak u domovinu." [2]. 

Milisav Drljević umro je u Gaeti, kako sam već naveo, jula 1919. godine i sahranjen je po naredbi Komandanta Crnogorskih trupa u Italiji generala Andrije V. Raičevića, uz vojne počasti crnogorske vojske na gaetskom mjesnom groblju.