Mnogi su o Tebi pisali i opjevali sve Tvoje ljepote, nazivajući Te majkom, domovinom, dijelom sebe i svega što vole. Pisali su o Boki, o Ostroškom manastiru, o Lovćenu, Rijeci Crnojevića, Tari, Sahat kuli, Krusima, Sastavcima, Prokletijama, Biogradskom jezeru, Adi Bojani... O svakom kršu koji Te krasi. O svakom talasu koji šumi i priča o Tvojoj bogatoj istoriji, tradiciji, borbi, usponu, padu, ponovnom radjanju...
Pišu o Tebi, s ljubavlju, poštovanjem, dive se Tvojoj snazi, nesalomivosti, gordosti i neustrašivosti.
Divno je čitati o Tebi. Divno je osjećati Te u svakoj pori života i tijela.
Lako Te voljeti, a tako teško je živjeti među onima koji Te ne vole.
Čitajući o Tebi, poželim i ja da pišem... O ljubavi i ljepoti.
Da se Tvoja i moja priča sretnu na Njegušima, da se tu osjetimo kao jedno, i uživamo u pogledu. U toj neopisivoj ljepoti, koja je probudila više emocija nego sve znamenitosti ovoga svijeta.
Da se Ti, umorna od ratova, svojih i tuđih, odmoriš u mom zagrljaju. Da se ja, ponosna što jedna drugoj pripadamo, prisjetim i ispričam ti kakve sam borbe vodila, gubila, izvojevala, preživjela. Borbe sa sobom, najčešće.
I Ti i ja imamo iste neprijatelje - one koji vrebaju u nama samima.
I dok bi Mjesec obasjavao zaliv, a nas dvije podrhtavale što od svježine, što od siline emocija gledajući Kotor, ispričala bih ti kako sam ja rasla i sazrijevala zahvaljujući Tvom ponovnom rađanju.
Kako sam se nosila sa tuđom mržnjom i nerazumijevanjem, jer Te volim.
Kako sam učila da Te volim dovoljno snažno da prkosno idem naprijed, čak i onda kada se činilo da je nemoguće.
Kako sam Tvoju pobjedu nad nama samima slavila suzama u Ulici Slobode, osjećajući jedinstvenu radost koja mi se više nije ponovila...
Kako sam te noći, naučila o sebi više nego za prethodnu deceniju, otkrivajući kolikim intenzitetom se može osjećati sreća... I pripadanje.
Zagrlile smo se te noći nas dvije - Ti, ponovo rođena, i ja, naglo odrasla, onako kako nijesam ni sanjala da umijem.
Te noći 21. maja 2006. godine, mnogi su Te slavili... A, ja sam slavila nas, obje. Sjedinjene, zagrljene, povezane neraskidivom vezom. Dok me ima. Dok nas ima.
Pišu o Tebi, divne pjesme i knjige, da učimo našu djecu ono sa čime bi se trebalo rađati - da Te vole, da Te čuvaju, da Ti se dive zbog svega što si morala proći da bi bila ono što si danas.
Pišu o ratovima, osvajanjima, previranjima, o pobjedama i gubicima, siromaštvu, o tajnama koje krije Jadran. Koje štiti Lovćen.
Pišu, da bi ostao trag kako Te jednostavno voljeti, osjećati, uz Tebe rasti i dio Tebe postati.
Samo onaj ko je suzu radosti pustio te noći, može razumjeti kad ja o Tebi pišem.
A danas, voljena naša, prkosno digni glavu, jer iako si mnogo puta u svojim stradanjima bila usamljena, znaj da danas nijesi sama.
I, zagrli nas zaštitnički i pomirljivo, kao što majka grli svoje čedo, koje je slomilo Tvoje srce grubim riječima. Umiri nas svojim toplim skutom i podsjeti nas da postoji samo jedan put.
Put ljubavi.
Utješi nas da će taj put naći i oni koji sada lutaju izgubljeni, nazivajući te raznim imenima. Ili govoreći da ne postojiš, uzaludno pokušavajući da u to ubijede one koji svaki Tvoj ožiljak i poraz nose kao najveću pobjedu.
I oprosti nam, što nam je sve bilo preče i svetije od Tebe. Što smo Te koristili kao sredstvo, kao izgovor i kao osvojeni pehar. Tebe, ponosnu i gordu ljepoticu Balkana, koja je u svom kršu pronašla utočište za sve nas, bez obzira na razlike.
Oprosti nam što smo zaboravili da zemlju čine ljudi, a ne obilježja. I što postajemo sve lošiji, u namjeri da Te od nas samih sačuvamo.
Obasjaj nas majskim suncem, da se pod Tvojim nebom sretnu sva srca koja Te u sebi nose.
Vječna bićeš Crna Goro! ❤
Foto: Balša Rakočević - Kotorski zaliv noću
