Svaka vlast kvari, a apsolutna, kvari apsolutno. To je bila jedna od čestih rečenica koju su upotrebljavali protivnici tridesetogodišnjeg Đukanovićevog režima. U njoj ima istine. Čovjek ne mora da postane loš kao takav, samo je veoma izvjesno da će izgubiti dodir sa realnošću i običnim narodom. Ovo bih nazvao “odnarođenje vlasti”. A kad krene odnarođenje, kreće i uspon opozicije.
Odnarođenje vrha DPS-a desilo se u godinama nakon referenduma. Neki bi ovo obrazložili cjelokupnom finansijskom injekcijom koja se tada desila, neki poharom, a neki jednostavno - vladajućim zasićenjem. I desilo se odnarođenje, manje je bitno zašto, i desila se smjena vlasti. Naravno, opoziciji nije bilo lako da to iskoristi jer je bila trula, a narod još držan pod uticajem DPS-a zbog velikog broja nižih funkcionera, mjesnih odbora itd. koji su mogli vršiti agitaciju.
I, desila se smjena vlasti.
Nova vlast umjesto da vida rane i ispravlja greške one stare, nastavila je sa još bahatijim ponašanjem. Śetimo se samo spektakularnog uklanjanja ograde ispred crnogorskog parlamenta, kada jedan od tri nosioca vlasti reče "da se Skupština nikad više neće opasavat željezom i branit od sopstvenih građana". Brzo nas je prevario, nije mnogo prošlo, opet je metalni kostur postavljen, ovog puta dupli. Valjda su mu naučili slabe tačke u proteklim godinama pa da ovog puta ne popušti i protiv njih.
Bahatost se vidi u opijenošću vlašću. Srećom, da mi možemo viđeti, nijesu još počinjali sa krađom ili možda jesu, ali hrane svoje minimalne potrebe, što bi narod rekao "dok im ne zine donji dio leđa".
Pokazuju bahatost "level" autoritarnih kraljevina koje padoše svuda u Evropi prije dvjesta i nešto godina. Tada narod stade nogom za vrat bahatima. Ovi su postali bahati preko noći pokušavajući sebi da izliječe, urođene i kasnije stvarane komplekse i frustracije.
Država to sam ja ili iza mene stoji sila.
Podsjeća me ovo na one koji čoporativno maltretiraju jednoga ili slabijega. Jedan na jedan, teško da bi smjeli.
Ova bahatost je krenula nekakvom “rukom pravde”. Svi smo mislili da će ta ruka da napravi nešto. Nijesmo spavali noćima, ne od straha, kako je ruka mislila, već od silnog iščekivanja da vidimo što će ona da uradi. I, od silnih najava koje se ne pamte i u rangu su reklamiranja koka-kole pred Novu godinu, ne osta ništa. Ruka pravde koju zamišljasmo kao onu Božiju što po Starome zavjetu zatvori teška vrata na Nojevoj barci koja on nije mogao, zapravo nije takva, već liči na onu prosječnog ribolovca sa Skadarskog jezera koji riba radi užitka, pa se vodi metodom, “poljubi, pa pušti”.
Toliko o ruci i toliko o pravdi.
A, pravde je veoma malo. Država to sam ja, opet. I, opet, nove frustracije.
Država je narod, kolektivni ugovor, kako pisaše najpoznatiji teoretičari države. Znači, mi koji smo ovđe nastanjeni sklopili smo ugovor između sebe da postoje određena pravila, koja smo se obavezali da poštujemo, kako bi zajedno uspjeli kao zajednica i napredovali. Bez toga ugovora - vladao bi zakon jačega.
U crnogorskoj zbilji, i uz ugovor, vlada zakon jačega, zapravo, oni kojima je po ugovoru i izborom dato da upravljaju određenim pitanjima u ime potpisnika ugovora nijesu se odrekli zakona jačeg i zakona sile. To se najbolje ogledalo u dešavanjima na Cetinju.
Onoga trenutka kada smo sklopili taj ugovor i kada je nastala država, dogovorili smo se da sigurnost građana bude iznad svega i iznad svakog zakona i pravila. Vlast ne mora da obezbijedi ekonomski prosperitet, zdravstveni, obrazovni i kao takva će biti proglašena za lošu vladu i možda smijenjena. Ono što mora da obezbijedi, u svakom trenutku, jeste sigurnost i mir građanima. Ako to ne može, onda mora momentalno da padne tj. da po moralnom zakonu oni nesposobni podnesu ostavke i manu se posla kojem nijesu dorasli.
Ali, moral u Crnoj Gori ne postoji. I nije samo vlast omanula u obezbjeđivanju sigurnosti i mira, ona je isti još više ugrozila svojim djelovanjem i izigravanjem sile prema sopstvenom narodu, pa i po cijenu građanskog rata.
Takva vlast je izgubila svaki moralni, ljudski, čojski kredibilitet, a time i pravo da upravlja Crnom Gorom.
Sve nam je to pružila “ruka pravde” koja je toliko obećavala. Metode DPS-a su samo "apgrejdovane" na novi nivo, a Crna Gora je postala eksperimentalni poligon i laboratorijsko zamorče na kojem se testira crvena linija.
Vlast postoji radi naroda, a ne narod radi vlasti.
Ova vlast je svojom bahatošću, nesposobnošću, sebičlukom, izdajstvom i totalnom neracionalnošću dovela u pitanje sigurnost i mir svakog građanina Crne Gore, kao i postojanje vlasti i same države. Zbog teških kompleksa i sujete nekolicine ljudi dovedena je u pitanje svrha postojanja države.
To je neoprostiv grijeh. Ova vlast mora pasti, jer je krvava!
