’’Alea iacta est’’. Ove riječi izrekao je Gaj Julije Cezar u trenutku kad je riješio da suprotno odlukama rimskog Senata pređe rijeku Rubikon sa svojim legijama i tako uđe u Italiju kako bi se borio za prijesto, kocka je bačena, trenutak je istine, i Cezar je pobijedio.
Za razliku od Gaja Julija, veoma poznatoga vladara i vojskovođe, kojeg su krasile vrline mudrog vladara i reformatora Rimske republike, napredak i širenje granica. Našeg Cezara ne karakteriše ništa od toga.
Gaj Julije je popularnost stekao tako što je jedini uspio da se izbori sa hrabrim i nemilosrdnim galskim plemenima. Pokorio ih i proširio republiku i na te regije, te doživio trijumf kao najveću počast koju jedan rimski građanin i vojnik može doživjeti.
Naš Cezar nije ni blizu toga. Nekakvu popularnost stekao je, ne zbog toga što je bio nešto stručan, već zbog toga što ga je onaj kojem se potajno divi nazvao, nedolično grubo - bitangom. Veoma zanimljiv splet istorijskih okolnosti, mada nije rijetkost da neki banalan događaj pokrene lavinu i cijeli lanac nekih kasnijih dešavanja, ali sigurno nije zapaženo da je neko zbog uvrede, i to one ''bitango'', postao to što jeste, u izvršnoj vlasti možda i najjači čovjek.
Uvrede su komplikovane riječi s određenom težinom od koje njihova moć zavisi, ali i od toga ko ih upućuje.
U ovom slučaju, uvreda je bila veoma teška, iako na prvi pogled dosta banalna. Bitango.
No, ta riječ je formirala našeg Cezara. Ko zna da li bi igrao samo jedno ljeto, ili bi, što je još vjerovatnije, završio onamo đe i ostali poslanici narandžaste partije prije pet godina. I to bi bio kraj jedne političke karijere mladog politikologa.
Srećom po njega, a nesrećom po Crnu Goru, ta riječ ga je usmjerila na totalno drugi pravac. Istakao se među kolegama iz narandžaste partije, teatralno uzviknuvši čuvenu ''Protiv, tako mi Bog pomoga'' - onda kada se glasalo o povjerenju Vladi 2016. godine.
Put nezavisnog poslanika pola godine pred te parlamentarne izbore nije bio baš obećavajući, pogotovo u Crnoj Gori u kojoj poslaničku fotelju treba zaraditi. To su viđeli iz novoformiranog građanskog pokreta URA, a to je vidio i on. U njemu su prepoznali mladog i obrazovanog čovjeka, temperamentnog, ali i veoma ambicioznog. Zapadno orijentisan, pripadnik manjinskog naroda, donekle prepoznatljiv i popularan... Tadašnjem rukovodstvu tog pokreta bio je savršen kadar. Toliko savršen da su mu prepuštili i lidersku poziciju u stranci. Par godina nakon toga, neki će se gorko pokajati.
S druge strane on je u njima vidio novu snagu, čistu partiju, građansku priču koliko god ona bila otrcana u Crnoj Gori i naravno potencijal za novim mandatom i zadovoljavanje svojih ogromnih ambicija.
I profitirao je naš Cezar dobro od njih, malo po malo dovodio je svoje ljude, preuzimao stranku, skretao je s originalnog programskog puta, dok je ona polako postala gnijezdo četnika i početnika spavača, a istiskivala one bivše funkcionere većeg i manjeg koalicionog partnera, kao i ''stare liberale'' što god taj izlizani termin značio.
Gaj Julije je slavu stekao pokoravanjem Gala i velikom hrabrošću da pređe Rubikon s tim pobjedonosnim legijama i zaputi se put vječnoga grada Rima da preuzme vlast.
Za razliku od Gaj Julija, naš Cezar nije vlast dobio svojim legijama i svojom hrabrošću. Dobio ju je zahvaljujući legijama Crkve Srbije u vidu litija i zahvaljujući greškama nekih građanskih partija da pokupe veoma nestabilno biračko tijelo URE. Tadašnje glasače ove partije su većinom činili oni, koji su birali manje zlo, koji su se vodili mišlju ''daj što daš'', ili oni, koji su smatrali ''ma, fini su''. Dokazalo se sve suprotno.
Apetiti Cezara iz Ulcinja su naprasno porasli i dosegli neslućene granice. Problem je veliki zadovoljiti ogromne ambicije, a prije svega želju za političkim ''lomljenjem glave'' onome ko te je, onako okrutno, stvorio nazvavši te bitangom. Lična satisfakcija je nekad vrijednija od svih blaga ovoga svijeta, a njemu je to bila ova, pa i po cijenu saradnje s crnim đavolom.
Time su Crna Gora i životi svih njenih građana stavljeni na kocku. Radi zadovoljenja ambicija, apetita, liječenja kompleksa, izigravanjem nekakve snage i autoriteta, šta god, jednoga čovjeka. Ne samo jednom, već desetine puta od tridesetog avgusta prošle godine do današnjeg dana. Lični obračun jednoga čovjeka s drugim. Mada je najgore kad taj drugi ne obraća pažnju na tebe. Ignorisanje kažu najviše boli, a u ovom slučaju dovodi Cezara do ludila.
U toj silnoj borbi i pokušajima da politički ''slomi glavu'' onome koji ga je uvrijedio, zaboravio je neke druge stvari, a prije svega počeo da koči projekte i planove svojih legionara koji su ga doveli tu đe jeste. To su i oni viđeli i strpljenje ih je izdalo. I njih, a još više onoga iz suśedne nam države koji im komanduje.
Zbog toga se dešavaju i skoriji događaji. Traži se model za isključivanje Cezara. Tako su slično postupili i prema Gaju Juliju, noževima u leđa, pa čak i od dragog sina Bruta. U slučaju našeg Cezara to nisu pravi noževi, nego oni politički, tajni, isto u leđa, i isto od, nećemo reći sina, ali od brata Bruta s crvenom kravatom.
Nažalost, umjesto bačene kocke i kapiranja kuda sve ide dobili smo još jedan pokušaj, ispostaviće se vjerujem propali, emancipacije onih retrogradnih ideologija i organizacija. Zbog te sujete i nepromišljenosti i manjkanja lične hrabrosti ugrožena je i Crna Gora i njen opstanak. Crnogorci će znati to da kazne na izborima, nadam se veoma brzo, a najskorije onamo na Cetinju, da ''naplate'' suzavce i licemjerje svojih sugrađana koji to isto zaprašivanje prijestonog grada aminovaše.
Što se pak Cezara tiče, njemu samo ostaje da završi sa stilom, ne onom ''Kocka je bačena'', za nju je kasno, već veoma originalnom ''Voda je puštena''. Jer izgleda da su ga stvarno puštili niz vodu: ako i opstane na vlasti, neće biti ni nalik onom dojučerašnjem Cezaru.
