Sveštenik Srpske pravoslavne crkve “mrtvačkim zvonima” ispraća živoga i do 21. maja aktuelnog predśednika Crne Gore. Scena dostojna jednog Živka Nikolića - u polumračnoj porti manastira, ostrašćeni pop glasom prepunim emocija govori sve najgore o “pokojniku”. Teško bi ovaj kadar i veliki Živko mogao bolje izrežirati, mučnije svakako ne bi!
Ne mislim da je sveštenik u ovoj grotesknoj zluopotrebi hrama božijega bio pijan ili lud, naprotiv… Učinio je po njemu jedinu „normalnu” stvar koju je mogao u trenutku koji je čekao punih trideset godina. Zgrabio je izlizane konope u ruke i zazvonio posmrtnu odu Đukanićevoj viziji Crne Gore koja je po njemu i na „sreću” njegovih istomišljenika te večeri zvanično poglašena mrtvom.
Tako se negdje unutar sveopšteg narodnog veselja desio ovaj nesvakidašnji momenat u Manastiru Stanjevići dok se uz “Kralja Petra majku”, „kukajuće bule”, “Čiča Dražu i dunje u fioci”, uz šarenilo trobojki proslavljala sloboda srpskog sveta. Dakle, što se tiče pobjedničke većine koja je te večeri slavila u punom zanosu, na djelu je bilo identitetsko-ideološko zapišavanje teritorije na način da opozicioni birači dobro razumiju poruku da je svaki dalji otpor i borba uzaludna.
Tako se tek sjutrašnji dan, nakratko, oglasila Mitropolija izjavljući da će dotični sveštenik biti kažnjen u skladu sa kanonskim propisima. Živo me zanima, kako glasi član kanona koji se odnosi na sahranjivanje živog predśednika jednog naroda?
46Naravno, ta morbidna praksa u Crnoj Gori, svakako nije neka novina. Sjetimo se primjera, anticivilizacijskog i anticrnogorskog, kada su se u Nikšiću davne '18, kopale tri grobne jame, Svetom Vasiliju Ostroškome, Svetom Petru Cetinjskome i Crnoj Gori.
Dakle, Crna Gora je vjerovatno jedina hrišćanska zemlja gdjei “posmrtna zvona” mogu nekima na „veselje” da zvone - vjerovali ili ne!
Ono što dotični pop nije mogao da razumije kao uostalom ni njegova vladajuća većina, koja sada već otvoreno na javi sanja “srpski svet”, jeste iluzija da padom Đukanovića pada i posljednja brana ostvarenju njihovih ciljeva - kao što ni mi pravoslavni Crnogorci ne možemo da se oslobodimo iluzije da su crnogorski manastiri i dalje crnogorski, pa nas svaka nova “zvonjava” nanovo iznenadi.
Dakle, osnovna logička pogreška većine od 30. avgusta je ta što zapravo ne koriste logiku. Ujedinjeni u mržnji prema Milu Đukanoviću nijesu u stanju da pored svoje percepcije posljednjeg “tiranina Evrope” zapravo vide Đukanovića onakvoga kakav stvarno jeste. Tada bi razumjeli da nije on izgradio posljednju branu njihovim klero-nacionalističkim interesima nego je ta brana podigla njega, upravo onakvim kakvim on jeste danas. Da nije bio on, bio bi neko drugi - svako potcjenjivanje državotvorne i civilizacijske Crne Gore naprosto je glupo, jer da jeste bilo za potcjenjivanje ova zemlja ne bi trajala već hiljadu godina.
Dakle i poslije Mila - Milo…
Da li će se zvati Milo ili nekako drugačije, uopšte nije bitno. Bitno je da je istorijsko nasljeđe države toliko snažno da se vara svako ko misli da može ostati imun na njega. Tako je već jutro nakon izbora Jakov jasno poručio da neće skretati sa spoljnopolitičkog kursa kojeg je osmislio baš taj “mrski tiranin” kojeg je pobijedio na izborima 2. aprila. Ono šta će Jakov morati da nauči na teži način je činjenica da će na mjestu predsjednika Crne Gore morati da bude više Milo a manje Jakov, na isti način kao što je to davno prije njega naučio Milo, a prije njega neko treći.
Tako će prvobitni plan ekipe koja ga je podržala morati da sačeka baš onoliko dugo koliko i ona dunja u fioci iz pjesme. Dok ne istrune.
Ono što je sigurno jeste to da će, ukoliko se desi potpuno povlačenje Đukanovića iz politike, on najviše nedostajati upravo njegovim najvećim kritičarima koji će tako ostati uskraćeni za dežurnog krivca za sve svoje frustracije.
Ali, ako su ovih izbora oko nečega "zvona zvonila", onda je to priča o “pomirenju” na račun koje su Demokrate kao izvorni autori u prethodnom periodu dobro ubirali glasove. Doduše, za njih je to bila samo dobra fora, dok se ovog puta i zaista nešto odlučilo “uraditi” po ovome pitanju.
Ideja je da se kroz praznu floskulu "pomirenja" prvenstveno Crnogorci, pa potom i ostale nacionalne zajednice, natjeraju da “progutaju” klero-nacionalizam kao normalnu stvar, koju bi potom trebalo implementirati do tačke nakon koje ne bi bilo povratka na staro. Jedini problem s tim planom je taj što tretira stvarnost, kako sam maloprije i naveo, na način u kojoj je sve poslije Mila na izvol'te.
Dakle, dragi građani, na stolu je pomirenje i to na vaš račun - vaše je samo da ga prihvatite kao najbolje rješenje.
To što to pomirenje ni u čemu neće predstavljati bilo kakav kompromis suprotne strane na račun njihovih nacionalističkih interesa ne umanjuje svu plemenitost žrtve koju vi treba da podnesete - tako je to zamišljeno od glavnih ideologa. Možda čak ne bi bilo loše da svi zajedno “opalimo” po jedan mrtvački gong sa crkvenim zvonima kao simboličan znak da smo konačnosvi “postali jedno”-dakle, nula nacionalnih Crnogoraca i 100% najčistijih Srba.
Naravno, pošto su i autori shvatili da nema budale koja ovo može “progutati”, odlučili su da “zvona zvone” neđe drugo, odnosno onamo đe počiva naše najveće nezadovoljstvo, a to su plate. Pa je tako identitetske i nacionalne potrebe, jedinog pravoslavnog naroda na svijetu koji se bogu moli na ledini, potrebno supstituisati ekonomskim, čiji je glavni nosilac najpodmukliji populizam koji se na ovom nivou i ovim tempom mora završiti teškom socijalnom i ekonomskom krizom. Ali, trenutno je jedino važno da sistem šljaka i pravi rezultate, baš kao što smo se u to i uvjerili posljednje dvije godine
Međutim, problem za sve njih je taj što će i bez Đukanovića kao nosioca, realna i održiva politika koja na prvo mjesto stavlja nacionalne interese države igrađana morati na kraju odnijeti prevagu, samo što će nam period u čekanju iste pojesti skakavci. Baš kao što su ga pojeli mojoj generaciji koja je odrastala devedestih - što se bojim da će se opet ponoviti.
Za kraj, rekao bih da je ideja pomirenja daleko izvan horizonta, iza kojeg samo dopiru zvuci “posmrtnih zvona” čovjeku koji je, svidjelo se to nekom ili ne, “bog” polovini građana Crne Gore. Je li to pošteno prema njima, neka prosude nosioci ideologije koja je dovela do toga.
Pomirena Crna Gora jednog dana biće realnost. Međutim, neće se ona desiti ni u Parlamentu ni u Vladi, već onamo odakle sve počinje i završava u Crnoj Gori već vjekovima – ispred Cetinjskog manastira. Tada će dva brata zajednički nalagati badnjake ne mareći što je jedan Crnogorac, a drugi Srbin.
U tom trenutku biće srećna i njihova majka i Crna Gora. Do tada, razmislite kome u stvari zvona zvone?
