Kada ode glumac u nama nastane nemir, jer za nas glumci ne stare, oni su uvijek mladi kao one njihove uloge po kojima su postali naši. Kada odu uplašimo se i za sebe, shvatimo koliko je sve prolazno i nekako suviše brzo i potrošno.
Još juče je bio buntovni i neshvaćeni „Šilja“, sivodomac i šemker, kao da sada u ovom trenutku sa njim živimo ulogu kojom je poput onostranog meštra naslikao svoj nadolazeći privatni život u „Bolje od bjekstava“, ili onih dječački zaigranih uloga iz titogradskog Dodesta. Kao da još uvijek te uloge traju tu pred nama, a svjesni smo da od danas mora postati sjećanje.
Glumci ne postaju starci, oni samo dobiju onu patinu od nasloženih uloga koje su ih godinama šminkale i davale im po zrno novog karaktera. Kažu da svaka uloga, ukoliko je dodjeljena majstoru, glumcu oduzima dio duše, jer ukoliko nije žrtva ne može biti ni umjetnost.
0I nije postojala razlika u količini talenta kojim je glumio i sa kojim je pisao, sa istim onim razočaravajućim osjećajem kada bi se završila njegova scena mi smo sa nevjericom gledali u posljednju stranicu romana. Je li moguće da nema još? I, tješimo se da će doći nova uloga i novi roman. Je li moguće da sada nema više?
Ono čega sigurno neće biti više jeste njegovo davanje sebe, i kao glumca i kao osobe, na javnu osudu svjetini koja sadistički otkida živo meso, jer ako ne pršti krv nije za predstavu, nije za punu arenu pruženih palaca prema dolje. Na smrt!
I opet, baš danas, kidaju na isti onaj način ali sada sa drugom svrhom, ne shvatajući koliko je bolesno i koliki je nedostatak one obične ljudske empatije u tome šta rade.
Danas se mešetari sa time ko je bio Žarko Laušević, čiji je bio glumac, i čak se seiri sa nekim njegovim ulogama jer su u ovom trenutku aktuelne. Tumače ih baš onako kako ne bi smjeli, jednostrano, banalno i bez trunke razuma.
I valjda je moralo tako, da završi onako kako je i teklo, koristeći ga do i poslije posljednjeg daha za usku svijest male kasabe pune ljepljive memle i teških mirisa.
Nisu mu dozvolili ni da se posljednji put pokloni svojoj publici a već pokušavaju da ga prisvoje, prodaju, izdaju... Postali smo ozbiljno oboljelo društvo koje nema nikavih vrijednosti niti sudova.
Kada smo to prestali da budemo vaspitani, đe smo izgubili ono šta su nas učili, zašto smo zaboravili da budemo ljudi?
I to baš njega koji vas je molio da ga ne svrstavate niđe i dozvolite mu da živi svoj život, tragičan i težak, dužan i odužen, vječito kriv i osuđen.
“Za mene u Beogradu tvrde da sam Crnogorac. U Crnoj Gori kažu - Beograđanin. Otac, eto, naučno dokazuje da smo Srbi. A ja, kao Cetinjanin, zebem od mnogo mišljenja. Volim i da svima dam za pravo. Volim i kad me nađu još negde. A najvolim, kad me nema nigde...
... Naravno, ja nisam slobodan čovek. Čovek koji je ubio, nikada više ne može biti slobodan. Sloboda više nikada ne može biti moja reč. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni. Sloboda je da me slobode, svojataju, mrze i mrcvare, a ja sam više i ne znam šta uopšte znači ta reč.“
„Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i, pjevajući, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe. Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli.“ – prolog iz romana "Ptice umiruju pjevajući"
