Anđela Knežević, jedina je djevojka koja trenutno vozi brdsko-planinske trke. Za volanom juga, u kategoriji “mali N”, vozi već drugu sezonu. Završila je arhitekturu u Parizu, a od radnih obaveza se opušta - za volanom sportskog automobila.
Ljubav prema automobilizmu naslijedila od oca: Odmalena je okružena automobilima. Naime, Anđelin otac Željko strastveni je ljubitelj četvorotočkaša i kolekcionar oldtajmera. Još kao mala išla je na trke s njim.
“Prve trke sam gledala sa ocem, mislim da je bila Glava Zete, kada sam imala nekih pet ili šest godina i od tada je počelo moje uporno: Tata, i ja bih ovako da vozim"... prisjeća se Anđela i objašnjava zašto je tek sa 23 godine odvozila prvu trku:
“U početku je bilo, kad porasteš... A, onda se desilo. Bila sam u Parizu na studijama, i samo me je nazvao i rekao: "Anđela kupio sam ti juga". Prekinem poziv, nazovem ga opet i pitam: „Tata, sanjam li ja ovo ili si mi upravo rekao da mogu da vozim trke“?!
Potvrdnu rečenicu oca proslavila je, kako kaže, ,,velikim vriskom sreće”.
Par trenutaka i pun gas: Kada se nađe na stazi, prije nego što startuje s vožnjom, od ulaska u auto, vezivanja pojasa, stavljanja kacige, kreće pozitivna trema.
“Nije ni na ispitu tako. Nevjerovatno je, do onog momenta dok ne stanem na startnu liniju, uz turiranje, raste adrenalin i počinje da mi zuji u ušima, kao da ću da se onesvijestim, svi atomi u meni vibriraju, mislim da je to najbolje objašnjenje doživljaja”, priča Anđela.
I onda dodaje gas: ,,Kreće vožnja, i do cilja, sve što znam je put, volan, mjenjač, ni ne vidim šta je sa strane. Već, kad se prođe ciljna ravnina, to je druga stvar, pušta se gas i adrenalin još jače udara, tokom vožnje ga nijesam ni svjesna. Kada parkiram auto, skinem kacigu, rukavice, gasim kameru, uzimam telefon, javljam se tati - Izvezla sam ovo, bilo je dobro“…
Hrabrost najvažnija: Snaga motora i performanse automobila nijesu uvijek presudne za dobar rezultat. Hrabro srce vozača, nekad, odigra najvažniju ulogu, objašnjava naša sagovornica.
„Kad si za volanom i dođe trenutak da se približavaš zidu ispred kojeg treba da zakočiš, umjesto da kočiš dva metra od zida, ti počneš deset prije, jer strah je čudo. Definitivno treba imati hrabrosti!“, kaže ona.
Bezbjednost na prvom mjestu: Na auto trkama, pri velikikm brzinama, bezbjednost je veoma važna, zato svi vozači imaju opremu koja je vatrootporna.
,,Uvijek kažem, šminkam samo oči, jer se jedino oči i vide. Od opreme redom idu podgaće i podmajica dugih rukava, rolka, čarape, preko toga odijelo, sportsko, kod nas uglavnom Sparko, patike sportske, za trke, koje su, takođe, vatrootporne, potkapa ispod kacige, kaciga mora da se kači za hans koji čuva vrat, i rukavice”, samo su djelovi obavezne opreme. Kad sjednem u sic imam sigurnosne pojaseve (dva) koji me potpuno sputaju jer u slučaju udesa ne smijem da se mrdam, tako se izbjegavaju prelomi, ili neke teže povrede”, kaže Anđela.
Dodaje da je rol bar obavezan: “To je u suštini jedna metalna rešetka, koja ojačava auto i čuva nas. Svako prevrtanje na krov teško može da može da povrijedi vozača. Da bi došlo do posljedica mora da bude baš jak udar”.
Ipak, nezgode se dešavaju i nema apsolutne bezbjednosti.
“Bude udaranja, okretanja, prevrtanja, zabijanja u zid, ali mislim da trke zadnjih godina napreduju, uvijek se radi na sigurnosti vozača. Kad sam pitala pri kojoj brzini sam sigurna u autu, da mi ništa ne može biti prilikom čeonog sudara, rekli su mi 150 na sat”, priča nam ona.
Takmičarski duh, bez sujete: I konkurencija i kolege, kaže Anđela, na stazu dolaze s istim ciljem - da ostvare najbolji rezultat. No, pomažu se međusobno. Za ovogodišnje Anđelino dobro vrijeme na trkama u Podima, zaslužan je njen kolega Aleksandar.
„Aleksandar Saša Mačić je moja prošlogodišnja konkurencija, za njega je prethodna godina bila prva koju je vozio i napravio je nevjerovatan rezultat“, ističe Anđela i dodaje da joj je podrška kolega veoma važna.
Takođe, jedan dio opreme ne mogu da kupe u Crnoj Gori, ali su u kontaktu sa vozačima iz regiona i pomažu se, šalju jedni drugima potrebne djelove, dijele informacije…
Nagrade: Najdraža nagrada joj je osvojeno prvo mjesto u ,,slalomu”. Tjuner Miloš Petrović iz Kragujevca, koji je radio Anđelin auto, sasvim neočekivano je pozvao da kod njih vozi brdsku trku.
,,Nijesam ni znala”, prisjeća se, ,,da imaju žensku kategoriju. Vozim slalom i osvajam prvo mjesto, na opšte iznenađenje prisutnih".
Arhitektura i automobilizam: Studirala je arhitekturu, automobilizam je njen hobi i uspješno spaja te dvije ljubavi.
“Arhitekturu čovjek mora da voli, ali kad je se zasitim treba mi nešto da se izduvam. Za to su idealne - trke”, kaže Anđela.
Objašnjava nam i kako je otišla u Pariz.
“Kad sam završila studije kod nas, uzela sam kartu Evrope. Kako sam u srednjoj školi učila francuski, rekla sam: Hajde da vidim što Pariz ima da ponudi... Poslala sam mejl, raspitala se, prijavila. Prošla sam prijemni. U Parizu, inače, nikad prije toga nijesam bila. Prosto sam izabrala grad u koji idem da živim naredne dvije godine”, prisjeća se kako je otišla u “grad ljubavi”.
Priča nam kako je igledao studentski život. Ponekad, kaže, se dešavalo da i nije svjesna da je u Parizu, gradu svjetlosti, već intezivno uči, priprema projekta.
,,A onda naiđe sunčan dan, nađem se u autobusu na putu kući, prođem pored Luvra i Ajfelovog tornja, i kažem sebi - Da, tu sam, u Parizu, dobro je”, prisjeća se Anđela.
Najljepši trenutak sa studija bila je - odbrana diplomskog ispita.
Trke samo kao hobi: Ovo će biti posljednja sezona da Anđela vozi “mali N”, godine je, kaže, ograničavaju. Želja joj je da vozi neki drugi auto u većoj kategoriji, ali je takođe svjesna da je čekaju magistarske studije koje treba da završi.
,,Trke nijesu nešto od čega mogu da živim”, govori naša sagovornica.
Voljela bi da se oproba na stazi Glava Zete, na kojoj je odgledala prve trke kao djevojčica.
“Kažu da je najteža staza Lovćen, a najopasnija Glava Zete. Lovćen je dug, težak za vožnju... Ali, Lovćen sam vozila, Glavu Zete nijesam”, kaže Anđela.
Ženski dio ekipe: Najveća Anđelina podrška, osim oca, su dvije mlađe sestre i majka. Ipak, ostatak ženske ekipe nijesu veliki ljubitelji brze vožnje. Majci je najvažnije da je ona - bezbjedna.
Najmlađa sestra je, priča naša sagovornica, vozila trkačkog juga kroz boks jedne trke, i na kraju se našalila kako bi tata trebalo da osnuje klasu za nas.
Automobilizam skup sport: Sportski automobili, pripreme i oprema veoma su skupi. Anđeli je otac Željko najveća potpora, ali ima još ljudi kojima je simpatičan njen hobi.
,,Svaka ljubav košta. U suštini, moj najveći sponzor je tata. On izdvaja i novac i vrijeme za to. Uvijek se nađu i drugi ljudi koji žele da mi posvete malo pažnje i da mi pomognu. Možda najveći sponzor, nakon tate, jeste Ravenol Montenegro, Novica Mišeljić iz Nikšića, koji je s oduševljenjem rekao da je tu za mene i evo već drugu sezonu smo zajedno. Institut za građevinarstvo, gdje radim, prošle godine je sponzorisao nabavku takmičarskih guma”, priča Anđela.
Sama svoj majstor: Osim što vozi trke, Anđela sama vrši dosta popravki na automobilu.
“U Kotoru sam jednom ‘ogulila’ blatobran, trebalo ga je zamijeniti. Pošla sam u radionicu kod Mirka Vujovića, koji takođe vozi auto-trke. Uz njega sam počela da radim oko kola. Mislim da je u pravu kad kaže da je lijepo voziti, ali da bih mogla da vozim i znam što se sa autom dešava, moram da znam i kako da ga popravim", navodi Anđela.
