Na tren ćemo iskočiti iz tradicionalnih okvira crnogorske sofre i predstaviti biljnu kulturu koja vas, ukoliko ste je zapazili na tržnicama, nikako nije mogla ostaviti ravnodušnim.
Pitahaja nosi i naziv Zmajevo voće (Dragon fruit) i najčešće raste u Južnom Meksiku, Nikaragvi, Gvatemali i Kolumbiji, a širom je rasprostranjena i po ostalim tropskim predjelima svijeta, kao što su Vijetnam, Tajland, Filipini, Malezija, Izrael, Sjeverna Australija i slično.
Kako je Vijetnam najveći svjetski izvoznik pitahaje, ovaj plod se naziva još i vijetnamsko zmajevo voće, usljed kožastog i trnovitog egzokarpa. Gastronomi i agronomi objašnjavaju da je ukus pitahaje kombinacija ukusa jagode i kruške.
Zapravo, u pitanju je voćna vrsta o kojoj su prvi pisani trag ostavili Asteci još u XIII vijeku, kada su od njenih sjemenki pravili ukusan hljeb. Od specifičnih plodova pitahaje se dobijaju razni napici, a uspješno se prerađuju i u džem, slatko, žele i slično.
Sicilija je napravila iskorak i postala prvo evropsko područje koje je počelo sa uzgojem ovog egzotičnog voća. Marketinška kampanja sicilijanskih uzgajivača pitahaje bila je usmjerena ka trudnicama, s obzirom na to da su plodovi zmajevog voća puni folne kiseline, koja je neizostavna u pravilnom razvoju fetusa i u prevenciji oboljenja novorođenčadi.
Rogobatni latinski naziv pitahaje je Selenicerus undatus i pripada porodici kaktusa (Cactaceae). U pitanju je drvenasti kaktus, koji na obodu nosi sočne plodove čija masa može varirati od 150 gr do 600 gr. Plod može biti ovalnog, eliptičnog ili kruškolikog oblika. Na tržištu najčešće možemo naići na najatraktivniju, bijelu pitahaju, voće sa crvenom ili pink rozom korom i bijelim mesom.
Osim ove vrste, prisutna je i Selenicerus costaricensis ili crvena pitahaja (crvena kora i crveno meso) i Selenicerus magalanthus ili žuta pitahaja (žuta kora i bijelo meso). Iako je pink rozi plod privlačniji za kupce, žuti plod pitahaje je aromatičniji i slađeg ukusa. Na presjeku i jednog i drugog, nalazi se mekan mezokarp i mnoštvo crnih, sitnih sjemenki, što podsjeća na presjek ploda kivija.
Sadnice pitahaje koje su proizvedene generativnim putem rastu veoma sporo i ne plodonose uvijek, te iz tog razloga nijesu adekvatne za onoga ko planira da se bavi uzgojem ovog jedinstvenog kaktusa. Najbolji način proizvodnje sadnica je vegetativno razmnožavanje iz reznica, koje su zdrave i zelene.
Adekvatan način uzimanja reznica je sa kaktusa koji su već plodonosili i svaka reznica treba da bude oko 30 cm dužine. Nakon ostavljanja reznice u tamnom prostoru oko nedjelju dana, mogu se prenijeti u rasadne kontejnere koji imaju mogućnost procjeđivanja. Treba im hlad i mala količina vode i mineralnog đubriva.
Prije presađivanja u zemlju, treba ih držati kratko vrijeme na suncu. Gro korijenovog sistema pitahaje zauzima površinski zemljišni sloj, od 15 cm do 30 cm. Dok su sadnice još uvijek mlade, navodnjavanje je neophodno. Pitahaja zahtijeva izbalansiranu primjenu mineralnih, kombinovanih NPK đubriva, organskog đubriva, ali i folijarnog prihranjivanja. Mineralno đubrivo obavezno treba dodati prilikom same sadnje. Prilikom vegetativnog porasta, obavezan je dodatak azota.
Pitahaji treba podrška prilikom rasta, a grane je neophodno oboriti, kako bi mogla na vršnim djelovima da stvori cvijet i plod. Tajna je da se ovo odradi u najtoplijem dana, kada su sukulentne grane i najmekše i najsavitljivije.
Neke vrste pitahaje cvjetaju samo noću, i to samo jednu noć, a neke nijesu samooplodne i neophodna im je pomoć insekata u oprašivanju. Upravo iz razloga što ima krupne i atraktivne cvjetove bijele boje, koji cvjetaju noću, pitahaja je poznata i pod nazivima „mjesečev cvijet“ ili „gospa od noći“. Ipak, pojedine pitahaje mogu u povoljnim uslovima cvjetati tri do šest puta, što se svakako ne može očekivati u agroklimatskim uslovima Crne Gore.
Rezidba pitahaje je veoma važna agrotehnička operacija. Prorjeđivanjem grana, otvara se krošnja, koja bolje plodnosi i sa koje se lakše beru plodovi. Do četvrte godine, kada počinje sa plodonošenjem, pitahaja ne treba da ima više od 130 grana.
Nakon berbe, grane se ponovo zakidaju, kada se ostavlja najviše 50-ak osnovnih grana i jedna do dvije sekundarne grane. Pitahaja je zahtjevna vrsta kaktusa i u dijelu zaštite od prouzrokovača bolesti i štetočina. Naročito joj donose štetu kada raste u važnim uslovima.
Pitahaja nije samo predivna egzotična voćna vrsta, već i veoma ukusna nutritivna biljna kultura. Plod treba presjeći na dvije polovine, a iz sredine kašikom izdvaditi mezokarp i jesti ga u svježem stanju ili napraviti smuti, jogurt ili voćnu salatu.
Ovo je odlična opcija za sve sladokusce, i najnovija istraživanja ukazuju na djelotvoran učinak plodova pitahaje na bolesti želuca, kod endokrinih oboljenja, kod dijabetesa, ali i za poboljšanje imuniteta i kao prevencija kancerogenim oboljenjima. Ipak, ne treba pretjerivati, jer je jak alergen, a ukoliko se konzumira u većim količinama može doći do dijareje ili konstipacije.
Pitahaja je bogata u sadržaju antioksidanasa, koji uvijek djeluju zaštitnički prema ćelijskom razaranju i mogu pomoći u prevenciji određenih hroničnih bolesti.
Pitaja i pitahaja nijesu sinonimi, iako se usljed sličnosti plodova i naziva mogu lako zamijeniti. Pitaja se može naći isključivo u Meksiku i predstavlja okosnicu ekonomskog opstanka i razvoja lokalnog stanovništva u periodu berbe. Pitaju je jako teško ubrati, uzimajući u obzir visinu drvenastog kaktusa, kakav habitus ona uobičajeno formira, veoma oštre bodlje, ali i suviše mekan i osjetljiv plod koji se ne smije oštetiti prilikom berbe.
Još jedan specifikum je taj što pitaju nakon berbe moramo odmah upotrijebiti, prodati za svježu konzumaciju ili podvrgnuti nekom od načina prerade, s obzirom da već 24 časa nakon berbe gubi svoj raspoznatljiv ukus, ali i teksturu. Upravo iz tih razloga, cijena ploda pitaje je veoma visoka.
Na primjer, tradicionalna meksička korpa u koju ostaje oko 4.000 plodova pitaje se proda za oko 7.500 američkih dolara. U Kaliforniji, pakovanje od pet pitaja dostiže cijenu od oko 25 dolara. Za razliku od pitahaje, kaktusi na kojima raste pitaja ne daju previše plodova, odnosno oko 5 po danu ili oko 60 za cijelu sezonu ili godišnji ciklus. Plod pitaje ima raznovrsan koloriti može biti različitih nijansi bijele, žute, ljubičaste i roze.
Crnogorsko primorje je adekvatan areal za uzgoj pitahaje, naročito nakon višedecenijskih klimatskih promjena, koje su dovele do povećanja prosječne temperature vazduha i smanjile pojavu kasnih jesenih i ranih proljećnih mrazeva. Poljoprivredna revolucija je ponovo uzela maha, a klimatske promjene su pogurale farmere da eksperimentišu i uspješno uzgajaju egzotične voćne vrste u atipičnim, netropskim predjelima.
Oduvijek se zalažem za očuvanje autohtonih genetskih resursa, međutim, uvođenje savremenih trendova, pa makar i u estetske svrhe, ne mora imati negativan odraz na domaću poljoprivrednu proizvodnju.
Naprotiv, pitahaja je simbol sreće i prosperiteta, te eto još jednog razloga da u svom dvorištu zasadite sadnicu zmajevog voća, što će vam dati dodatnu snagu da se izborite sa svakodnevicom u ovoj zemlji čuda.
