Dok su dvije vojske „ka' dva mora pomamna“, svaka na svojoj strani poljane, u čistoj tenziji čekale ishod pregovora svojih lidera, mladi engleski kralj i još mlađi francuski dufin, tog su oktobra, jeseni gospodnje u 15. vijeku, prelomili!
„Pa dobro, momče, hajde da ovu livadu, ovo malo selo Agincourt napravimo poznatim“, nadmeno je francuski princ pozvao na bitku.
Tako je krvava borba vitezova u srebrnim oklopima, pobjedom Engleske, okončala stogodišnji rat, a sasvim nepoznato francusko selo - Agincourt - postaće slavno kroz tragediju, heroizam, jednu pobjedu i jedan poraz.
Isto tako je jedan sasvim običan, mali toponim u Crnoj Gori izborio svoje mjesto za status superstara među ostalim istorijskim lokacijama, zajedno sa Grahovcem, Martinićima ili Krusima. Međutim, za razliku od ostalih ovo mjesto kao da je predodređeno za istoriju, od samog naziva Belveder (osmatračnica sa koje puca pogled), do uporne repetitivnosti kroz dekade u dešavanjima prelomnim za ovu zemlju.
Znate svi već dobro kada sve i kako su istoriju pisali Adžića krivina i Kruševo ždrijelo. Prošlog septembra tu su se sukobile dvije vizije Crne Gore. Jedna u kojoj pomirenje podrazumijeva toleranciju na šovinizam, preživjele ideologije na strani fašizma iz Drugog svjetskog rata, podršku ruskom agresoru iz ovog -„Trećeg svjetskog“ i druga u kojoj je antifašizam konstanta, koju političke kombinacije i trgovine ne mogu pomjeriti ni za zeru, ni sad ni nikad!
Država je stala u odbranu ove prve, a antifašističkoj se sudi u namjeri da je kriminalizuju i propagandistički upakuju u oksimoron i izmišljotinu zvanu crnogorski nacionalizam. Zato je antifašistička Crna Gora odabrala Belveder za lokaciju proslave 9. maja, Dana Evrope, kao simbol izdaje građanskog bića od strane sopstvene države.
Odabirom Belvedera za proslavu tog datuma, građanska Crna Gora je Evropskoj uniji poslala poziv upomoć i podsjetila je da je belvederska Crna Gora odani čuvar njenih bazičnih vrijednosti.
Ne smijemo ne primijetiti odluku Delegacije EU da proslavu, u formi prijema, organizuje baš na Cetinju, što svakako jeste neki signal. Da, ipak jeste! Iako među njihovim zvanicama nije bilo onih koji se u prvim redovima bore za zaštitu njihovih vrijednosti, a jeste onih koji se u prvim redovima bore protiv njih!
No, ajde da uz malo dobre namjere to pripišemo logici protokolarne banalnosti i neosjetljivosti.
Bilo je oko toga dana čudnih paradoksa. Koliko hoćete. Bilo je, na prijemu EU, septembarskih belvederaca koji se ovog puta nisu ni popeli na Belveder. Dobro, ajde, možda su dobra muzika i finger food ovog puta bili jači od potrebe za građanskim aktivizmom?
Bilo je međupartijskih prepucavanja koja su (opet) kvarila utisak, oko nejedinstva građanskog bloka.
Bilo je čaršijskih, malograđanskih komentara, oko toga ko se kome „javio“ u kafani. Osim svega toga, kad smo već kod nabrajanja negativnih utisaka od tog dana, mislim da je propuštena šansa da se među govornicima na Kruševom ždrijelu nađe i jedan Srbin – gost, Nenad Čanak. Tako bi se zaokružila građanska, multinacionalna, antinacionalistička vrlina tog pokreta, posebno kod onih kojima je ona još uvjek „nevidljiva“.
Osim jednog Srbina, zašto ne i jedan Albanac i Bošnjak, jer bi tek onda žalopojke Mandića, Radunovića i Djeljošaja, što nisu uspjeli da prođu na zabavu, zvučale još smješnije.
No, uprkos svemu, događaj tog dana bio je prosto - VELIČANSTVEN. To je jedan od onih dana kada svi ti ljudi, u tim bojama, sa tim emocijama i dobrim namjerama, učine da imaš onaj osjećaj da će za Crnu Goru, ipak, biti sve u redu!
Trebalo je da vidite te prizore! Starci sa barjakom svoje države preko ramena, nogu pred nogu uzbrdo, sa svečanim „licima“ i gospočastim držanjem. Na hodočašću do Belvedera!
Pa i taj kuriozitet koji ne postoji ni u evropskim prijestonicama - da tinejdžeri gaje kult antifašizma, da imaju tako snažnu svijest o važnosti te civilizacijske tekovine i da svim srcem pripadaju njemu!
Taj prkosni osmijeh njihovog Če Gevare - Ljuba Čupića, koji izaziva histeriju ponosa! Toliko lijepih djevojaka! Njihova ljepota, odraz je duha i prirode, cijele naše ideje. Među svim tim zgradama poslanstava, sa svim tim ljudima i tim vrijednostima u grudima, bilo je tako jasno vidljivo: Evropa odavno stanuje tu!
(Materijal sa snimanja filma u režiji Danila Marunovića)
