Agave su atraktivni pustinjski sukulenti, poznate još i kao stoljetne biljke. Ovo ime su dobile po djelimično pogrešnom vjerovanju da cvjetaju tek nakon 100 godina. Zapravo, ciklus cvjetanja obično nastaje oko 20. godine života; međutim, u Sredozemlju, agave dostignu starost i oko osam decenija.
Ona raste na veoma kamenitim i nepristupačnim terenima, tamo gdje ne biste pomislili da se može naći gotovo bilo koja druga biljna vrsta. Kao prava pustinjska biljna vrsta, otporna je na veoma visoke temperature i uslove dugotrajne suše. Ipak, veoma je otporna i na niske temperature i mrazeve.
Da li znate da svaka agava umire onda kada procvjeta? Međutim, smrt jedne agave ne označava i njen potpuni nestanak sa tog tla, već ubrzo, iz rasutih sjemenki dolazi do rađanja nove biljke.
Na cvjetanje agave se nekada čeka i više desetina godina. Cvijet agave će vas iznenaditi i kada ga jednom vidite, sigurno ga nećete zaboraviti. Naime, iz agave izrasta zeljasta stabljika, koja može biti visine i do sedam metara, a na njenim vrhovima formiraju se cvjetne grane, sa metličastim cvastima. Upravo u ovom periodu godine, u toku jula mjeseca, možemo vidjeti procvjetale žute cvasti.
Ubrzo će uvenuti i nestati, ali će i raspršiti mnoštvo novih sjemenki. Agava se može prepoznati po dugačkim, širokim i mesnatim zagasito – zelenim listovima, koji su zašiljeni na vrhu i obrubljeni bodljama. Odumrle cvjetne stabljike su takođe atraktivne i mogu se zadržati čak do dvije godine. Agave imaju mesnate listove u obliku trake sa bodljikavim ili glatkim ivicama.
Naziv „agava“ potiče od grčke riječi „agavos“, što znači „slavan“. Astečka boginja Mayheul, predstavljala je Agavin simbol dugog života i zdravlja, plesa i plodnosti. Za pleme Nahuatl, prvobitne stanovnike zapadnog Meksika, obožavana je biljka, koja predstavlja zemaljsku moć vjetra, kiše i usjeva. Ljudski ostaci stari najmanje 10.000 godina pokazuju ranu upotrebu agave u ishrani i za dobijanje vlakana.
Ostrvo Lastavica, na ulasku u Bokokotorski zaliv, pored čuvenog utvrđenja Mamula, krase vrhunski primjeri agave, mesnato sivozelenih listova, po obodima trnasto nazubljenih i zašiljenih na vrhu. Domovina agave je Meksiko, a prvi put je na evropsko tlo kročila 1561. godine, nakon čega je rasprostranjena širom Sredozemlja, zahvaljujući španskim mornarima.
Metafora umiranja u najljepšem trenutku i ponovnog rađanja agave nosi duboku simboliku, koja se može iskoristiti u agroturističke svrhe crnogorskog primorja, naročito opštine Budva. Naime, prema mitu starih Helena, Agave je, uz Autonoju, Inonu i Semelu, bila Kadmova i Harmonijina kćerka. Upravo su oni zaslužni za osnivanje drevnog budvanskog grada, prije čak tri ipo milenijuma, na početku razvijenog bronzanog doba.
Postoji nekoliko popularnih vrsta agave, koje se razlikuju po listovima, kao i po broju cvjetanja tokom godina. Poznato je oko 200 vrsta agave, a svakako su najpoznatije Obična agava, Agava Striata, Agava Marginata, Agava sisalana i Agava cantala. Sve vrste agava uspijevaju na kamenitim i pjeskovitim tlima, a ne prijaju joj glinovita i teška zemljišta, koja bi spriječila pravilno razvijanje korjena agave, te truljenja usljed zadržavanja vlažnosti.
Agava se uspješno razmnožava iz sjemena, ali za rasadničku proizvodnju, sadnice su najbrži i najpouzdaniji način za uzgoj agave. Takođe, ona se može i nakalemiti na drugu vrstu, kako bi se podstaklo miješanje vrsta i nasljeđivanje optimalnih karakteristika.
Ova nevjerovatna biljna vrsta nam omogućava da uživamo u sjajnim žestokim akholnim pićima, jer se od nje mogu dobiti različiti destilati, a svakako su najpoznatiji tekila i meskal. Dok se tekila dobija isključivo od plave agave, za proizvodnju meskala se mogu koristiti sve vrste agava (poput Espadina, Mano Larga i Bermeja). Meskal se proizvodi na jugoistoku Južne Amerike, dok nam tekila dolazi iz srednjeg Meksika.
Tekila se dobija destilacijom fermentisanog soka plave agave, čiji sadržaj mora biti minimim 51%, dok se najkvalitetnije tekile proizvode od 100% plave agave. Tekila se može podijeliti na pet različitih vrsta: silver (bijela tekila), joven (zlatna tekila), reposado (odležala tekila), anejo (tekila određenog godišta) i extra anejo (dodatno odležala tekila). Način konzumiranja tekile je uz obaveznu krišku limuna i sa solju, dok se je sve popularnija konzumacija sa cimetom i uz krišku narandže.
Polja plavih agava u Meksiku su deo UNESCO-ve baštine zbog smanjenja uzgoja ove vrste, ali i zbog prelijepog vizuelnog efekta koji prave. Iako najpoznatija kao izvor tekile, agava se sve češće sadi kao biološka antierozivna mjera, zahvaljujući njenoj sposobnosti regeneracije zemljišta, zadržavanja vode i sekvestracije ugljenika.
Agava ne zahtijeva navodnjavanje, ali ni u potrebu mineralnih đubriva i sredstava za zaštitu, koji mogu čak i negativno djelovati na njen uzgoj. Odlično uspijeva na siromašnim tlima i zadovoljava se niskim sadržajem padavina, što znači da je adaptabilna biljka na aridne i poluaridne uslove.
Pore na njenim sukulentnim listovima ostaju zatvorene tokom dana, što predstavlja prirodni način smanjenja evaporacije, te se otvaraju tokom noći, kada opadne temperatura, a sa ciljem apsorpcije ugljen dioksida. Agava je idealno rješenje za velike površine zemljišta širom svijeta u aridnim uslovima, upravo na mjestima gdje je teško ili gotovo nemoguće uzgajati druge biljne kulture. I prilikom uzgoja agave, ne preporučuje se monokulturni zasad, već uvođenje plodoreda i drugih biljnih vrsta. Ipak, treba biti veoma obazriv, jer agava ne preferira blizinu drugih biljaka, te je preporučeno minimalno rastojanje od 4 metra između svake biljke. Lavanda i žalfija se mogu uspješno uzgajati uz agavu.
Sirup agave, poznat širom svijeta, dobija se praktično iz samog srca biljke, čija je prosječna starost između 7 i 15 godina. Agavin sirup je korišten još kod starih naroda Asteka, kako bi poboljšali varenje, a usljed svojih antibakterijskih svojstava, ova biljka je korišćena i za pročišćavanje krvi, ali i u cilju zarastanja rana i kod opekotina.
Zahvaljujući izuzetno niskom glikemijskom indeksu, agavin sirup se koristi kao najbolji zaslađivač i kao savršena zamjena za bijeli, rafinisani šećer. Riječ je o prirodnom zaslađivaču, koji se čak može koristiti i tokom dijetalne ishrane, ali i u ishrani dijabetičara, s obzirom da konzumacijom agavinog sirupa ne dolazi do naglog skoka šećera u krvi. Još jedan način iskorišavanja agave je njeno sjeme, koje se može koristiti za dobijanje brašna, vrhunskog za pečenje hljeba.
Ovo izdanje Crnogorske sofre vam je približilo duh Meksika i ljepotu agave, izazito cijenjene medonosne biljke. Ukoliko se nastavi sječa agava, zbog povećane svjetske potražnje, time će i bespovratno biti izgubljeni dugovječni slijepi miševi, čija je glavna hrana upravo agavin nektar.
