Premijer Spajić slavodobitno je obznanio usvajanje čuvenog Barometra 26, podsjetivši nas, kao da to već ne znamo, šta piše u tom populističkom i politički nepismenom pamfletu, o čijoj sadržini sve napisah u prethodnom tekstu slične tematike. Uglavnom, šarena laža za zadržavanje minimalnog ostatka birača, grandiozno je prezentovana. Kao i sve što premijer radi, megalomanski, bez stila, jasne strategije, a ponajmanje znanja, niti sopstvenog, niti komunikacionih eksperata koji ga strateški obučavaju.
Elem, na stazama radosti u zemlji živih, sve je nekako u znaku čudnovatih barometarskih dešavanja. Ne znam da li je premijer svoj mjerač greškom podesio na prenisku temperaturu, zapravo hlađenje, ili je uređaj, nekakvom fabričkom greškom neispravan. Čini se da ništa ne ide onako kako treba, a onih nekoliko nažvrljanih politikanskih paragrafa izgubili su poentu i prije potpisivanja.
17Barometarska praksa demantuje Spajićeve papirološke prevare. Zanimljivo je da upravo ta praksa pokazuje da nema tog barometra ili toplomjera koji bi ograničio antievropska stremljenja Spajićevih koalicionih partnera.
Izvedena je operacija „Kad se vojska na Kosovo vrati“, doduše sa dva vojnika, ali služenje vjeri važnije je od pukih brojki. „Nevini“ misionari su uhapšeni ili, kako osvježivači vole reći, utamničeni. Andrija Mandić gotovo zapovjedničkim tonom obratio se prištinskim vlastima, tražeći njihovo oslobađanje. To se nije desilo, jer u sređenim državama imperativ Andrije Mandića nema baš nikakvu težinu.
Saznali smo, upravo od Mandića, da su vojnici dobro, da ne trpe torturu i da su svjesni žrtve koju podnose zarad vjere. Čuli smo i da ih treba dočekati onako kako zaslužuju. U prevodu – umjesto suspenzije i disciplinskog postupka, odlikovanje Jovana Mićovića, za požrtvovanost i djelatnu ljubav prema vjeri. Jer – velika je žrtva hrabro istupiti pred Dečane sa transparentom „Kosovo je Srbija“. Na takvu vojničku mlađariju, čak je i vožd ponosan. Orden crkve Srbije najmanje je što su zaslužili.
U krvomutničkom duhu, jer drugačije ne umije, Mandić je podijelio i zapažanja o načinu na koji Albanci proslavljaju svoje nacionalne praznike. Besmislice o velikoj Albaniji, bile su povod za ponovno sablažnjavanje albanskih stranaka, zbog stavova koje iznosi velikosrpski krvomutnik, koji od devedesetih pa naovamo, sije mržnju i truje narode samo da bi, zarad ostvarenja velikosrpskog imperijalističkog plana, nastalo krvoproliće po uzoru na devedesete.
Takvi pozivi su Mandićeva politička platforma, jedna i jedina. Pa se albanske partije tek sada čude što za njega ni potpis ni riječ ne važe. Kao da trideset godina unazad Mandić ne egzistira na političkoj sceni, i kao da od prvog sporazuma nije bilo jasno da njegov potpis vrijedi taman koliko i plijen koji dobijaju, a da se sporazumi i drugi slični papirići mogu pocijepati po kratkom postupku, već nakon potpisivanja. Ali svi koji se zgražavaju nad Mandićevim stavovima, i dalje sjede u Vladi.
Neki su se čak i otvoreno priključili realizaciji projekta srpske državice s izlazom na more. Tako je Bošnjačka stranka izrazila spremnost da podrži izmjene Ustava kako bi i bosanski postao službeni jezik u Crnoj Gori. Vučić sada ima javno deklarisanu većinu poželjnih pripadnika različitih naroda.
Njegov projekat, kao što vidimo, podržavaju čak i oni čije je sunarodnike devedesetih dehumanizovao i učestvovao u brutalnim zlodjelima počinjenim nad bošnjačkim narodom.
Disciplinovani Ibrahimović i njegovi pioniri sve su zaboravili i prešli na Mandićevu igricu. Što bi Milojko rekao, vlast je blizu postizanja širokog konsenzusa. Trvenja će se prevazići, jer su funkcije primarni i jedini kohezivni faktor. Sve netrpeljivosti kratkog su daha.
A kad smo već kod osjetljivih pitanja, Barometar tretira i religijske zajednice i, ponovo, konsenzualnu saradnju. Tako je, slijedeći barometarske puteve, Jovan Mićović odlikovao Mandićevog savjetnika Milorada Gogića, jer je, kako veli, kao predsjednik Ustavnog suda po božjim i ljudskim zakonima presudio da je kršenje Ustava i zakona ove države sasvim legitimno, te da u antiustavnim i naddržavnim ovlašćenjima koja je crkva Srbije dobila takozvanim temeljnim ugovorom nema ništa sporno.
Nema tog barometra koji bi od radikala, srpskih ili regionalnih napravio makar i prividne zapadnjake
Nije li ovo dokaz selektivnosti, i ne samo politizovanog, već i desekularizovanog pravosuđa. Čudne su te popune zarad ispunjenja evropskih mjerila, pa svako malo ispliva neki slučaj koji nas uvjeri da uprkos slatkorječivim frazama, od depolitizacije ni pravosudnih, niti drugih državnih institucija nema ništa.
Pamtimo i odlikovanja gigantima minusa u energetskom sektoru, Đukanoviću, Čađenoviću, Rovčaninu, pa i ono nedavno, simbolično uručeno mladom Dariju Vranešu, borcu za saoizaciju Pljevalja. I kako će sad Milojko poglavarima da zabrani ovakve blagodeti. Bila bi to čista diskriminacija i novi povod za viktimizaciju ugroženih vjernika, koja ne prestade evo peta godina. Pamti Milojko svoje političke korijene, neće taj udariti na svoje, šta god pisalo u varkama za briselsku i laičku javnost.
Vratimo se identitetskim temama i dobrosusjedskim odnosima. Non paper koji je objavila Slobodna Bosna, a koji navodno stiže iz Vašingtona, trebao bi da nacrta mapu prema kojoj Mandić i Knežević zarad evropskog puta odustaju od dvojnog državljanstva i ustavnih izmjena do zatvaranja poglavlja. Ima li nekoga ko u to zaista vjeruje?
Baš kao što će popovi crkve Srbije vječito ostati politički podstrekači sukoba obučeni u mantijaška odijela, tako će i Mandić i Knežević ostati GRU-BIA agenti, makar ponekad bili prinuđeni da se preznojavaju u prozapadnim kostimima. Ćutnja je, obično, zatišje pred buru, a takvih fašističkih bura treba se dobro čuvati.
O non paperu misle što i vožd, samo nijesu u poziciji da to saopšte javno, jer bi velikosrpska igrica izgubila smisao. Recimo da vožd, gromkim glasom, govori u ime svih svojih regionalnih pulena.
Drugi non paper stigao je iz Hrvatske. Nimalo slučajno, baš u vrijeme kada se pregovara o zatvaranju četiri poglavlja, iako ne znamo na temelju kojih strateških pomaka se to pitanje razmatra, Hrvatska je otvorila Pandorinu kutiju, starih i novih problema.
Non paper u kojem su sadržana pitanja koja su do dolaska „oslobodilaca“ uspješno bilateralno rješavana, sa značajnim napretkom. Ali i neka nova, poput natpisa na spomen ploči u Morinju, protiv kojeg se pobunio Dragan Krapović, veličajući velikosrpsku agresiju, jednostranih rješenja po pitanju broda Jadran, prekrajanja hrvatske kulture i istorije, naziva bazena u Kotoru... Nije ovo simboličan gest Hrvatske, već jasna opomena Spajiću i Milatoviću – evropski ili Mandićev velikosrpski put.
Spajić je situaciju pokušao da ublaži najavom formiranja radnih tijela, ali je čorbu zakuvao njegov Dalaj Lama, kazavši da je sve što Hrvatska šalje Crnoj Gori rukopis iz Podgorice. Reče to persona non grata, pa nastavi o bliskosti hrvatskih vlasti sa prethodnim režimom, prenebregavajući činjenicu da je Hrvatska bila jedan od glavnih saveznika u procesu pridruživanja.
I još veli – preteći ćemo mi Hrvatsku, nalik onome kad Vučić besjedi o enormnom rastu Srbije koju neke neprijateljske zemlje pokušavaju da unište.
Baš tako je i Mandić optužio ne samo Hrvatsku, već i Brisel koji je morao biti upoznat sa sadržajem non papera da imaju neprijateljske namjere prema Crnoj Gori.
Prisjetimo se da je hrvatska diplomatija, nakon prvobitnog zahlađenja, a zatim i otvorenog zaoštravanja odnosa krajem juna, mudro dekonstruisala glavne političke aktere na istom zadatku. Sigurno je i da cilj non papera nije bio direktna blokada zatvaranja poglavlja, kakav je nedavno bio slučaj sa klasterima za Srbiju.
Čudni su putevi barometarski i nemjerljivo opasni po Crnu Goru
No, sigurno je i da će reakcije iz Crne Gore determinisati proces odlučivanja. Otud bi Mandićeva izjava mogla zakomplikovati crnogorsku poziciju u osjetljivom trenutku i isprovocirati negativne reakcije pojedinih EU članica, bliskih saveznica Hrvatske. Tako bismo se, umjesto dobro proučene lekcije nakon decidno upućenog upozorenja, mogli suočiti sa ozbiljnijim problemima, nastave li persone non grata i njihovi saborci s neprimjerenim porukama.
Zato je premijer, nesposoban da shvati dubinu problema i zaustavi štetan talas konstantno euforičan, dok je predsjednik, čini se, svjestan posljedica nacionalističkih poruka, ali je jednako kao i Spajić, nesposoban da obuzda njihove odašiljače. Preslabi su to lideri, bez autoriteta koji bi ih mogao definisati kao državnike. A politički i lični integritet, mudrost, hrabrost i racionalnost, osnovne su osobine jednog državnika – sve što premijer i predsjednik nemaju, niti zere.
Dodatno, saznali smo i da je opština Nikšić novcem građana u iznosu od 200.000 hiljada eura finansirala snimanje serije Tvrđava, koju producira RTS, a u kojoj se Nikšić prikazuje kao Knin iz devedesetih. Jasno je da se i vožd donatorski pružio. No, radi se o projektu koji nema ni promotivni, ni istorijski, ni kulturni, niti bilo kakav drugi značaj za grad. Naprotiv. Ovo je još jedna sramota koju lokalna vlast priređuje Nikšićankama i Nikšićanima, učestvujući u provokatorskim performansima.
Grad heroja i heroina, piva i čelika, muzike i prijateljstva i prepoznatljivog gostoprimstva kao samo nekih od simbola dobrog duha Nikšića, koristi se u fašisoidne svrhe. Ni prvi, ali nadajmo se jedan od posljednjih puta. Ovim činom, kolekcija protestnih nota mogla bi biti bogatija za još jednu. No, možda bi i nama bilo lakše da zažmurimo, opijeni evropskim optimizmom državnih zvaničnika.
A možda je ipak vrijeme da naši zapadni partneri shvate da njihova politička kratkovidost, Crnu Goru odvlači na pogrešan put, u politički nepovrat. Nikakav dil Milatovića i Spajića, barometri i toplomjeri, neće sputati ekipu predvođenu Mandićem. Milatović i Spajić sitne su političke figure, a Mandić, nažalost, glavna karika, koji će dok bivstvuje unutar aktuelne vlasti raditi samo na ostvarenju projektovanih ciljeva, do kojih se stiže putevima koje je sam označio.
Zato je sasvim logično da predstavnici opozicije ne žele da stave potpis na dokument čije su proklamacije usmjerene na političko preživljavanje dijela vlasti, a pritom se podrazumijeva u građanskoj državi da to da li se radi o opšteprihvaćenim principima se za proevropske partije ne preispituje.
Persone non grata mogu potpisati bilo šta, okriviti opoziciju za opstrukcije, predstaviti sebe kao vodiče na EU putu, a zapravo njihove retrogradne i nacipopulističke politike ostaju balvani koji nas vuku ka antievropskom sunovratu.
Nema tog barometra koji bi od radikala, srpskih ili regionalnih napravio makar i prividne zapadnjake. Čudni su putevi barometarski i nemjerljivo opasni po Crnu Goru.
