Kada sam 26. juna 2021. na Cetinju održao govor povodom 85 godina od Belvederskih protesta nijesam ni slutio da će se kroz samo dva mjeseca neke stvari iz tog govora obistiniti, ili bolje reći ponoviti.
Toga dana citirao sam dio proglasa crnogorskih federalista i komunista koji su zajedno organizovali taj protest okupan u krvlju kuršumima beogradskih žandara.
U njemu su oni jasno istakli da moramo da ''svi kao jedan povedemo energičnu borbu protiv nasilja, hapšenja, ubijanja, protiv ropstva i pljačke, protiv nasilnika i narodnih krvopija, a za demokratsku vladavinu naroda, za njegov bolji život, kao i za ravnopravnost Crne Gore“.
Ne vjerujem u slučajnosti. Još manje da su se mjesto, vrijeme i detalji dva veoma bitna istorijska događaja poklopili tek tako.
Mjesto nam je svima poznato i ostaće vječno upisano u crnogorskoj istoriji. Slobodno se može reći da je dešavanjima od 5. septembra skinuta prašina i sa događaja iz 1936. i da će se o njima mnogo više pisati i proučavati.
Što reče istoričarka Latinka Perović, nažalost, Belveder iz 1936. često je bio samo fusnota u jugoslovenskoj istoriografiji.
Vrijeme je isto zanimljivo, 85 godina od onog prvog Belvedera, vreli ljetnji dani, žega koja isparava sa onih krša, ali i jeziva hladnoća noći provedena u iščekivanju udara velikosrpskih nasilnika.
Foto: Kodex.me
Detalji su veoma duga priča. Počevši od toga da je naspram obje grupe demonstranata stojao isti ideološki neprijatelj, onaj koji se ne mijenja evo gotovo 100 i kusur godina. Suštinski ne mijenja, samo lukavo prilagođava metode vremenu u kojem djeluje.
Zbog toga su mu i metode kontra djelovanja bile drugačije. Tridesetih godina nije bilo problematično pucati bojevom municijom i ubiti koliko je god trebalo ljudi.
U drugoj deceniji 21. vijeka viđeli smo da im je milije bilo da osakate, mada su im (D)raže one druge metode, ali ne mogu zbog međunarodne zajednice i svijeta...
Zanimljiva je i ta simbolika Dana pobjede: 05.09. i 09.05. Još jedno veoma bitno poklapanje jer je i 05.09. za nas Dan pobjede. A i toga 09.05. pobijeđen je isti neprijatelj.
Pomišljam često da je nama suđeno da se sa istim neprijateljem bijemo decenijama, ali nam je isto tako suđeno da ga stalno i pobjeđujemo.
Oni koji organizuju proslavu Dana pobjede na Cetinju i Belvederu svjesno ili ne povezali su tri događaja na još jedan način.
Planirano je podizanje crnogorskog barjaka na jednoj od one dvije glavice na Kruševom ždrijelu.
Toga dana 1936, nakon skoro dvije decenije, iz jedne škrinje iznijet je crnogorski krstaš barjak kako bi bio stavljen na čelo kolone mirnih demonstranata koji su se iz Podgorice pješke uputili da pred zgradom Zetske banovine iskažu mirno svoje nezadovoljstvo.
Iza tog krstaša stali su zajedno i zelenaši i komunisti.
Nakon što je taj krstaš natopljen mladalačkom nevinom krvlju odložen je opet da čeka bolje dane. Priča kaže da su dične Ceklinjanke u sumrak 12. jula u nedostatku crvenoga platna od njega iskrojile prve zvijezde petokrake koje su na glavama ponijeli oni koji prvi udariše na fašističke horde i zahvaljujući kojima i mi danas slavimo Dan pobjede, 09.05.
I tako je taj krstaš na jedan drugi način nastavio da se vije i da bude nošen kroz desetine bitaka.
I suština je jednostavna. Sva ova priča, borba, svo naše djelovanje kakvo god ono bilo kroz vjekove, kojim god metodama da smo se odupirali toj pošasti koja nas proganja i bi da nas satre, sve je sa jednim ciljem. A to je da se crnogorski barjak vječno vije u slobodnoj Crnoj Gori.
Moj govor toga vrelog junskog dana završio sam riječima da ''borba za pravo, čast i slobodu Crne Gore nikada ne smije prestati, jer ako prestane ugasićemo plamen hiljadugodišnje borbe naših predaka za te ideale, a čega je i Belvederski skup veliki dio. Mi to nećemo dozvoliti, dokle gođ bude Crnogorca da visoko digne crnogorski barjak sa dvoglavim orlom, kao što su toga dana uradili belvederski mučenici i glasno i jasno kaže DA JE VJEČNA CRNA GORA''.
Srećan nam Dan crnogorskih pobjeda. Biće ih još dosta.
