„Sve se čovjek bruka sa čovjekom, gleda majmun sebe u zrcalo“. Svi ste čuli za poznati stih vladike Rada iz njegovog kapitalnog djela „Gorski vijenac“ objavljenog u Beču 1856. godine.
Pitam se da je kojim slučajem Njegoš znao da postoji DNK lanac i da čovjek dijeli 98% istog sa bonobo šimpanzom, da li bi možda ovaj stih izostavio ili ga eventualno promijenio - što radi čovjeka, što radi šimpanze.
Koliko god razmišljao o onome što nam se dešava potonjih stotinjak godina i razdire nam biće do nivoa da se „na oči ne možemo od krvi viđeti“ jedni sa drugima, kao spasonosno rješenje mi je oduvijek padalo na um kako bi bilo dobro da se nekim čudom pokojni vladika može dići iz mrtvijeh. Pa da nam on presudi, jesmo li Crnogorci ili Srbi ili nešto treće.
Nego, bolje s mirom. Zamislite scenu da treba bunovnom Njegošu vijek i po poslije smrti objašnjavati kako se dan danas koljemo oko njegova groba; da se zemlja promijenila toliko da je ne bi prepoznao, liše Cetinja; da mu je neko „klepio“ sat, da će ruka pravde gore od kletve Svetog Petra Cetinjskog stići svakoga zlikovca samo ako Vlada poživi još koji dan; da je sada samo jedan od 40 episkopa i da se pita taman toliko… Zelelekao bi „kukavac“ jače no za Vranjinom i Lesendrom.
Nego, s obzirom na to da čuda nijesu moguća, osim u resoru Vlade zaduženom za ista, neću ići dalje u tom pravcu. Ono što je ovovremensko, za nas često i istorijski definišuće, je ovaj „zoon politikon“ iz stiha sa početka teksta koji se divi svom odrazu u ogledalu pa ću o njemu, pri tome svjestan da je bruka kao pojam u međuvremenu nestala.
Da nas taj „tip iz zrcala“ klasično radi sa svojih „98 % kapaciteta“ najbolje govori posljednji izvještaj Evropske komisije, u kome su nam na kulturan način saopštili da smo „ostali na popravnom“ ili, drugačije rečeno, „zaostali u razvoju“. Pojednostavljeno, sve bi bilo „laganica“ da Evropa ne insistira na svojem zrcalu u kojem se svi moraju oglednuti.
No, ono šta je ta Evropa prenebregnula jeste činjenica da je naš „zoon politikon“ spreman za tako inovativna rješenja za bilo koji problem za kakva njihova politička praksa rješenja ne poznaje, a bogme i ne razumije.
Ono šta se desilo bilo je neminovno. Došli su tiho i ušli su u legendu!
Zanošenja nema ili pada Vlada, ako ne ovog petka onda onog drugog hoće zasigurno!
Ako nijesmo u stanju da postignemo progres u poglavljima koja od nas traži EU, pa i za ona iz oblasti ekonomije i finansija, što mi ne bismo izmislili sopstvena pravila, a potom ih u blic-krigu početkom januara uspješno implementirali – skontaše „momci“.
Dok se EU osvijesti, malo pogleda oko sebe, mi ćemo u sve šesnaest slaviti plodove ekonomskog programa „Evropa sad“, a potom ih na potpuno ravnopravnoj osnovi upitati - a ko je sad „Baja“, gospodo draga?
I zaista je ideja koju su zamislili bila ravna onoj Titovoj kada je na Neretvi srušio most, dovodeći neprijatelja u zabludu, da bi ga potom opet ubrzo osposobio i prešao nabujalu rijeku.
Slava Titu i Njegošu! Slava taktici! Jedino me iskreno brine šta će reći „ komšija“ ako više ne bude regionalni šampion u napretku?
No, ako su „momci“ mislili da će se tako lako proslaviti zaobilaženjem ispunjenja poglavlja EU, a potom taktičkom zamjenom istih i ostvarenjem uspjeha na sreću svih nas, iako ne bih da budem oportunista, grdno su se prevarili.
Opasnost da će biti onemogućeni da realizuju navedenu zamisao ne leži u opoziciji koja je, dok je bila na vlasti liše Sanje Damjanović, anemično mrdala naprijed iz godine u godinu, već od onih najrođenijih koji su ih i doveli na ta mjesta i kojima ni na kraj pameti nije da im omoguće da se „malo zanesu“!
Znači, zanošenja nema ili pada Vlada, ako ne ovog petka onda onog drugog hoće zasigurno!
A ako se i desi takva opstrukcija da od svega na kraju ne bude ništa - pa dobro, utješno bi bilo da neko makar malo „zagudi“ o programu „Evropa sad“, jer što ono kažu - ko u gusle uđe dovijeka živi.
Za kraj, bih naveo jednu rečenicu Franca Kafke iz djela „Izvještaj jednoj akademiji“ u kojoj jedan od junaka kaže: „Ono što sam onomad osjećao kao majmun danas mogu opisati samo ljudskim riječima!“
Tako se sada, otprilike, osjeća autor ovoga teksta, a vjerujem i mnogi od vas!
