Za nama je burna podgorička sedmica tokom koje je demistifikovana prljava izborna prevara. Od ponavljanja izbora kao najrealnijeg scenarija, do pregovora na više frontova. Ishod je, svakako, duboko nepovoljan po Podgoričane i Podgoričanke, ali i sve građane i građanke Crne Gore. Nova-stara vlast, sa nešto drugačijom preraspodjelom funkcija. Identični konstituenti i obesmišljavanje izbora u praksi, uloženog novca u izborne kampanje, institucionalnom prednošću zloupotrijebljenih državnih i lokalnih resursa, glasova većine građana i cjelokupnog procesa rušenja gradske vlasti.
Izbori u Podgorici nijesu bili lokalno pitanje. To je, valjda, svima jasno. Kao što je kristalno jasno da će i dogovor o formiranju vlasti imati potencijalno vrlo štetne konsekvence kad je riječ o prilikama na državnom nivou. Ali, o tome ću u daljim crticama teksta.
48Prvo valja rasvijetliti lokalne segmente, odnosno, razmotriti opcije koje su mogle dovesti do ovakvog, tipičnog pijačno-tezgaroškog dogovora.
U prvom postizbornom tekstu, pomenula sam predsjednikovu tajnovitu strategiju, koju Jakov nejaki tada nije želio da nam otkrije. Ono što nijesam pomenula, jer je bilo prerano, jeste da mi je čitanjem između redova ta skrivena strategija postala prozirno jasna. Ono što jesam navela i nijesam omašila, jeste da će glavna strateška komponenta biti ucjenjivački potencijal, koji je imala lista predvođena Milatovićem, što je bila i ključna slabost koalicije PES-Demokrate, jer ih je pad podrške ostavio bez kapaciteta za bilo kakve ucjene.
Plan je, naime, bio da vraćanjem Abazovića na poziciju game changera, ucjenjivačka strategija bude oličena u insistiranju na imenovanju Luke Rakčevića za gradonačelnika Podgorice. Budući da se pokazalo da je podrška koju imaju PES i Demokrate prepolovljena, ucjenjivački obruč je učvršćen.
Dogovorom u Podgorici, formalizovana je diktatura Mandića kao apsolutnog suverena i njegovih podanika u čiji je red sporovozno ili brzopotezno uskočio i Milatović
Izbori su bili Milatovićeva osveta Spajiću. No, kako se ispostavilo, platforma GP URA, suštinski se razlikovala od one koju je Milatović vješto čuvao za sam finiš pregovora. Očito da snažnog koalicionog usaglašavanja nije ni bilo. Kako god, ustavni puč i Abazovićev stav da neće biti pregovora sa vladajućom koalicijom na državnom nivou, donekle su osujetili Milatovićev plan. Trebalo je promisliti šta i kako dalje.
Najprije, pregovori Pokreta za Podgoricu sa opozicijom bili su čista farsa. Začuđujuće izjave, obojene pozitivnim tonom, nakon decidnog stava da sa DPS-om i njihovim „satelitima“ neće pregovarati, bez dileme upućivale su na pomisao da se radi o jednoj vrlo perfidnoj, zakulisnoj igri, što se i potvrdilo samo dan kasnije.
Krenimo od ključnog pitanja – da li je predsjednik bio ucijenjen, odnosno, kakva je to strašna ucjena za manje od 24 sata mogla preokrenuti proces pregovora. Podsjetiću, parlamentarna većina, mjesecima unazad, inplicitno je prijetila predsjedniku pokretanjem zahtjeva za njegovu smjenu. Paradoksalno, što su njihove prijetnje bile glasnije, predsjednikove kritike na račun rada Vlade i aktuelne većine bile su sve žustrije.
Da ne zalazimo predaleko u prošlost, jer smo sve što su jedni o drugima pričali i pisali, prinudno svakodnevno čitali. Podsjetimo samo na sedmicu za nama. Nakon četvoročasovnog sastanka predsjednika i premijera, zatišje. Bez sumnje, govorilo se o Podgorici, a o čemu najviše, o tome ću kasnije.
Pokret za Podgoricu u nedjelju saopštava da neće pregovarati sa rušiteljima Ustava. Predsjednik u ponedjeljak tvituje kako većina vodi antievropsku, anticrnogorsku politiku, narušava dobrosusjedske odnose, bavi se ekonomskim populizmom i ruši ustavni poredak. Ovo nije ništa drugo do poruka da ruše državu radeći suprotno njenim interesima, napisana u nešto blažoj formi. Slične optužbe, uz dodatak o zloupotrebi državnih i institucionalnih resursa, slušali smo i ranije, ali je ovaj tvit posebno upečatljiv, jer razobličava Milatovićevu mimikrijsku pregovaračku strategiju.
Samo dan kasnije, nakon saopštenja PES-A, Demokrata i ZBCG, Milatović ponovo tvituje – da budućnost Podgorice i Crne Gore treba graditi na idejama građanskog centra i jedinstvenog PES-a, iz kojeg su mu, veče ranije poručili da budući da je prekršio Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja nema predsjednički legitimitet, a mladi Vaso označio ga kao grobara građanskog centra. Odmah nakon Milatovićevog tvita, uslijedilo je odgađanje farsičnih pregovora sa opozicijom i poziv drugoj strani, koja se tobože premišljala, ali jutro kasnije uputila pozitivan odgovor.
Pitanje je – da li su ofanziva litijaških kontrarevolucionara, prijetnje proksija i takozvanog Miholjskog zbora, apostolske žalopojke Zdravka Krivokapića i Vesne Bratić, mogle promijeniti stav predsjednika koji se u utorak sastao sa bivšim predsjednicima Ustavnog suda, zajednički konstatujući kršenje Ustava, a samo par sati kasnije okrenuo ploču. Ili je Jakov nejaki podvojena ličnost ili je ideološki zov ipak prevagnuo.
Ne isključujem pritiske i spolja i iznutra, i sami smo im svjedočili. Ali, razložimo li pregovarački proces na proste činioce, logika je nepobitna. Parlamentarna većina Milatovića je svojevremeno optužila da vlast u Podgorici ruši upravo zbog saradnje sa DPS-om, a PES je optužbe o učvršćivanju koalicije papagajski ponavljao. Zašto, u tom slučaju litijaška ofanziva nije krenula ranije.
Zato što ju je, nedvosmisleno, izazvao sam Milatović, pokušavši da ponizi opoziciju odustajanjem od ionako farsičnih pregovora. Ucjena je bilo sa obje strane, ali u poziv koji Milatovića ucjenjivačkim tonom primorava na pregovore, iskreno ne vjerujem. Ako je pak zaista moguće da predsjednika, krovnu instituciju države slomi litijaška pomama, onda je šef države, koji podliježe bilo čijim pritiscima lutak bez zere dostojanstva, mada nam je to pokazao u više navrata.
Sklonija sam uvjerenju da je, počevši od raspisivanja izbora do završetka pregovora, Milatović vodio prevarnu političku igru. Bila je to dugoročna strategija, kako bi se u novoj-staroj konstelaciji snaga izdejstvovale što bolje pregovaračke pozicije za odbornike Pokreta za Podgoricu. Jer – kako drugačije objasniti koalicioni jaz i očiglednu fragmentaciju unutar koalicije Za bolju Podgoricu.
Uostalom, ako je neko poznat po ucjenama onda je to Jakov koji je, prisjetimo se, ugurao DF u državnu vlast. Kriza kojoj svjedočimo, njegovih je trikova djelo.
Oba scenarija jednako su opasna po Podgoricu, ali i državu u cjelini. Milatović je, doduše, tamo đe ideološki i pripada. Davno napisah da je oksfordski đak veći politički prevarant od Dritana Abazovića, a tu titulu teško je nadmašiti.
Da je Milatović zaista bio ucijenjen zar sa aspekta zdravorazumske logike,ne bi bilo očekivano da njegovi odbornici pristanu čak i na neke nižerazredne funkcije, umjesto na tacni prigodno servirane ponude od trideset odsto funkcija, van svih očekivanja. Zar to više ne djeluje kao ponuda koja se ne odbija, prezentovana od strane Jelene Borovinić-Bojović, a po nalogu Andrije Mandića, kao očajnički pokušaj da se izbjegnu novi izbori ili opozicionim dogovorom vlast na državnom nivou faktički razvali, do potpunog kraha.
Spajić od kikirez samopromocije i sve nevaspitanijih tvitova nije ni imao kad da se bavi pregovorima. Ono što je možda bio zadatak dogovoren tokom sastanka sa Milatovićem bilo je omekšavanje stavova odbornika PES-a, pa tako i Saše Mujovića, kojem je, jel'te, riječ najvažnija, te je saradnjom sa Milatovićem, zarad funkcije zaboravio šta je „principijelno“ tvrdio. No, podijeliše mu ministarstvo preko noći, Milutin Đukanović i Marina Jočić mu preuzeše ingerencije, pa bolje Milojko daj šta daš, sigurnu funkciju, bez mnogo ekspertske potrošnje, a za riječ ćemo lako. Još kad bi se Olivera neđe ambasadorski ugurala ugođaj bi bio potpun.
Oni koji su do juče razmjenjivali najgnusnije uvrede, sve su progutali, punih stomaka, foteljaški savršeno nahranjeni. Tezgaroški aranžman okončan je političkom trgovinom i klijentelizmom nesagledivih razmjera. Za sitne funkcije, prodati su principi, date riječi, megalomanska obećanja. Jer sve to zapravo nikada nije ni postojalo.
Onaj koga su litijaši do juče pozivali da vrati glas, prevario je građane kojima je obećavao novu, odgovorniju i transparentniju gradsku upravu. Politički kukavičluk ili ideološka matrica od koje neko ko političko znanje stiče u SNP školi, a doktorira na antidržavnim dogmama crkve Srbije nikad neće odustati.
Kad se zapadnjaci vrate sa godišnjih odmora, valjalo bi da pogledaju sumornu sliku, koja je produkt kratkovide i politike popuštanja prema dopadljivom Spajiću i slatkorječivom Milatoviću
Glede aktuelnih dešavanja, Milatović je posljednjih sedmica zaista govorio kao neko ko je obrazovan na zapadu, ili ponukan poukama sa sastanaka sa zapadnim i regionalnim zvaničnicima - onog dijela regiona koji nam je vrijednosno blizak i saveznik na EU putu.
Iako je govorio da su mu Zabjelo i Stara Varoš draži od Singapura i Sen Tropea, bacio je niz vodu kandidata za kojeg je tvrdio da će preporoditi Podgoricu, ujedno pokazavši da mu je četništvo draže od EU. Sada se i zvanično između Jakova i Milojka može staviti znak jednakosti. Umjesto ispružene ruke opozicije, stisak Andrije Mandića. Dok se režim u Beogradu ljulja, a Sarajevo se nada sudskom epilogu koji će rezultirati svrgavanjem Dodika, vojvoda čvrsto drži daljinski upravljač, s jednim tasterom više, a želje se ispunjavaju jednim klikom.
Jakov, koji je za razliku od Milojka političkim lukavstvom, ali ne i znanjem dobro potkovan, odjednom je zaćutao, a taj muk će potrajati, sve su prilike. A biće zanimljivo vidjeti hoće li kritičar koji je ispravnim stavovima, iako nijesu proizvod njegovih ličnih uvjerenja, ipak zadobio povjerenje javnosti manirski ćutati ili se samo praviti polumrtav ublaženom i gotovo beznačajnom retorikom. Ali, moraće da progovori i objasni građankama i građanima svoje prevarantsko prelijetanje, za koje ne postoji smisleno objašnjenje.
Možda jedna rečenica na koju smo zaboravili zapravo pojašnjava sve. U predsjedničkoj debati sa tadašnjim protiv kandidatom, slučajni predsjednik reče Đukanoviću – Vi i vaši građani. Iako to nije izgovorio, podrazumijeva se da je u tu grupaciju prema njegovom sudu, nedostojnom funkcije koju danas obavlja bezvrijednih i ekstremizovanih građanki i građana svrstao sve glasače opozicionih partija, koalicionih partnera DPS-a.
Štaviše, reći o vjernom kontrarevolucionaru, bez ličnog, moralnog i profesionalnog integriteta, po sopstvenom priznanju predsjedniku samo jednog, ideološki srodnog dijela građana, šta god nakon te debate i preuzimanja dužnosti zaklinjući se nad Ustavom uzvikivao. Podgoričkim dogovorom, priključio se družini ustavorušitelja, te više nema pravo glasa, licemjerno braneći ustavnopravni poredak.
Sada su i formalno svi pod Mandićevim skutima
Vapaj građana za promjenama, nadjačali su partikularni i uskopartijski interesi. Interesno sklepan sistem, koji čine ljudi samo po političkom ključu izmireni, a suštinski se međusobno ne podnose, brzo će se raspasti. Interesna četa skrpljena je kako joj jedino i priliči, ali animoziteti su trajni. Ali to ne treba da nas raduje, jer Podgorica umjesto razvojnog puta, nastavlja put stagnacije, pod rukovodstvom neznavenih kadrova, koji će bezidejnim javnim politikama i izostankom razvojnih projekata, dodatnom politizacijom preduzeća naštetiti gradu, koji je oslobodilačkom neukošću već dovoljno ojađen.
Jakov nejaki, budite uvjereni, ovo je uradio vrlo svjesno. Odlika ljudi sa viškom ambicija je nerazumijevanje postojanja političkih limita. Tako je preambiciozni Jakov sebe politički marginalizovao, postavši bezlična politička figura, od koje je čak i Dritan Abazović, koji je iz sličnih razloga doživio istu sudbinu, makar zbog svoje i partijske principijelnosti u ovom trenutku relevantniji politički akter.
Biće teška borba za političko preživljavanje, a nejaki je već prije par mjeseci, pozivima na okup građanskog centra, aludirao da će slijediti pravac političkoga uzora – Momira Bulatovića i neće imati snage za mudar politički zaokret. Zalud zapadne škole, kad zlokobna ideologija uđe u krv.
Podgorica je vraćena u pređašnje stanje. Opoziciji za nauk – u oslobodilačkoj većini ne postoje dobri i loši policajci, a ponajmanje nekakav dobri duh Kasper koji suprotno ideološkim uzusima poštuje volju 60 odsto građana, uključujući i sopstvene glasače. Sada su i formalno svi pod Mandićevim skutima. Ponoviću – Podgorica je ogledalo državne vlasti i ovaj dogovor je utoliko štetniji u situaciji kada je država u vanrednim političkim okolnostima.
Kad se zapadnjaci vrate sa godišnjih odmora, valjalo bi da pogledaju sumornu sliku, koja je produkt kratkovide i politike popuštanja prema dopadljivom Spajiću i slatkorječivom Milatoviću.
Dogovorom u Podgorici, formalizovana je diktatura Mandića kao apsolutnog suverena i njegovih podanika u čiji je red sporovozno ili brzopotezno uskočio i Milatović. Brana ustavnom poretku više ne postoji. Podgorički dogovor jasna je poruka – ili ćemo jedinstvenim građanskim otporom oburdati kleročetničku državnu vlast, ili će Mandić i Knežević uz pomoć pajaca bez prava glasa oburdati Crnu Goru.
