Crna Gora je zemlja čuda. Ne velikih i svjetskih, već onih koja se po nivou apsurdnosti mogu svrstati u domen naučne fantastike.
Jer samo u takvoj zemlji svane dan u kojem najprije sve pršti od proevropskog optimizma, a zatim nas potpredsjednik Vlade, iz glavnog grada matične mu države, ponižavajućim pozdravom probudi iz evropskog sna i vrati u nimalo prijatnu realnost.
Aleksić i Selaković zapravo su nas podsjetili da živimo velikosrpski košmar. Paranormalne pojave u nametnutoj, novoj normalnosti, prirodna su stvar.
A sasvim je prirodan i Aleksićev potez. Nema tu ničeg čudnog.
Pokušajte samo da zamislite Budimira Aleksića, glorifikatora četničkog pokreta, koji odlazi bilo đe, ogrnut crnogorskom zastavom. Priznaćete da takvu scenu nije moguće čak ni zamisliti, a kamoli povjerovati da se takvo nešto može očekivati.
56Jer - Budo spada u onaj dio grupacije političkih Srba, koji ne umiju da glume širokogrude evropejce. On je ponosni i deklarisani fašista, ekstremni negator crnogorske države, nacije i jezika. O izrazito radikalnoj negaciji svega crnogorskog, možda ponajbolje govori svojevremeno iznijeta ideja da treba formirati nacionalni crnogorski savjet. Pametnima dosta.
Aleksić je Crnogorce davno definisao kao nacionalnu manjinu. Da on i njemu slični imaju neprikosnovenu moć odlučivanja, koja nije ograničena crnogorskom nezavisnošću i kakvim-takvim suverenitetom, tim statusom bi nas i institucionalno počastili.
Aleksić prezire državu Crnu Goru. Voli samo državni aparat, koji njega i saborce mu hrani apanažama i privilegijama. Aleksić voli svoju maticu, a u maticu se ne ide sa simbolom države koja se ne priznaje, makar se radilo o zvaničnoj posjeti u ime te iste, mrske države. Ne paše Aleksiću da se autoritetima klanja pod zastavom koja nije trobojka i koju prezire iz dubine duše.
Fotografija bez državne zastave, ona koja je zvanično poslata medijima, mjera je odnosa prema Crnoj Gori. I nije Aleksić izuzetak. Isti je slučaj sa čitavom ekipom novopridošlih DF ministara i ministarki. Nema tu razlike između zvaničnih i nezvaničnih posjeta. Moral ih ne obavezuje čak ni na simuliranje iole pristojnog odnosa prema državi koju, nesrećnim okolnostima predstavljaju. Antidržavno ponašanje manir je osvjedočenih zagovornika heterogene, jednonacionalne imperije. Svaki suprotan stav percipira se kao izraz antisrpstva. Njima, ovako nepristojno poniznima, smiju se čak i ovi koji ih dočekuju.
Aleksićev pokušaj pravdanja školski je primjer bezuspješnog obmanjivanja javnosti. Jer naknadna, isforsirana pamet ne pere bruku.
Ali, nije problem Aleksić. On živi dječački san – da sa pozicije državnog zvaničnika zagovara raspad građanskog društva i iz Beograda šalje zvanične poruke o identičnoj kulturološkoj ravni i kulturnom nasljeđu, baziranom na jednom – srpskom jeziku. Sve je to Budo davno kazao, drugim riječima, ali s istim ciljem. Njegovi stavovi su kristalno jasni.
Problem su oni koji takve stavove prećutno odobravaju. Zalud nemušta oglašavanja poslanika PES-a, ako premijer, onaj koji je to makar po funkciji, nema petlju da promptno odreaguje i obrati se članu Vlade koji podrivanjem Ustava i negiranjem nacionalnih simbola sramoti državu. Od formalnog premijera bez integriteta, oglašavanje nakon duže od dan ne iznenađuje.
Spajić nepoštovanje države naziva čudnim propustom, zbog kojeg je, kaže, opomenuo Aleksića, ponavljući mantru o formalnim i neformalnim fotografijama. Reklo bi se da se, osim Aleksića, i premijer pridružuje izrugivanju sa zdravim razumom cjelokupne javnosti, uvjeravajući nas da je istina ono što oni saopštavaju besmislenim pojašnjenjima, a ne ono što smo svi vidjeli. Vjerujmo samo vlasti, a nikako onome što smo jasno vidjeli. Pa još blago prijetećim tonom reče kako se ovakve stvari neće tolerisati.
Biće sankcija, ali možda u nekom paralelnom univerzumu. Ne snalazi se Spajić čak ni kada pokuša izigravati nekakav lažni autoritet. Nevažne su ovo teme za njega, dobro znamo, a vidjeli smo u više navrata, kako on i njegovi partijski vojnici služe državi, odnosno zaštiti njenih interesa. Uostalom, razumije premijer da Aleksić, kao autentični i profesionalni srpski političar ima legitimno pravo da se bavi svojom strukom, nauštrb državnog ugleda.
Nego, ima nešto na čemu moramo zahvaliti Dalaj Lami. Da Andrija zarad mira u kući nije žrtvovao Aleksićevu obećanu poziciju, Budo bi danas bio ministar prosvjete. A onda bi se i u našim školama učilo o herojima Mladiću i Karadžiću i Aleksićevom idolu Pavlu Đurišiću.
Kad smo već kod Pavla Đurišića, valja konstatovati da je ljubav rukovodstva Bošnjačke stranke prema foteljama očito nemjerljiva, čim su pristali da u njih sjednu zajedno sa Aleksićem, koji je srčano zagovarao podizanje spomenika jednome od počinilaca najstrašnijih zločina izvršenih nad muslimanskim stanovništvom. To, kako već napisah, može biti samo čin političkog bluda, jer u ovoj većini ne stanuje niti zera morala.
Od Aleksićevog ponižavanja države, jadniji su samo oni koji su na riječima zakleti građanisti i besprekorni moralisti. A kad s retoričke ravni treba preći na djela, zavuku se u mišju rupu, bez trunke hrabrosti i dostojanstva.
Antievropska i antidržavna žurka ne bi bila potpuna, da se Dalaj Lama nije sastao sa ambasadorom Rodićem i da direktno iz Skupštine nijesmo čuli poruke o diskriminatornoj EU, nepriznavanju Kosova i kosovskih institucija... Sve u duhu dobrosusjedskih odnosa, uz Mandićevu poruku kao začin – da treba očuvati regionalni mir i stabilnost. Falilo je samo da uzvikne „Vučić“, ali, jelte, to se podrazumijeva.
Ponovio je Andrija prije koji dan čuvenu sintagmu – do istih ciljeva različitim putevima.
Crna Gora je proevropska samo kroz ružičaste naočare evropskih zvaničnika. Taj odsjaj pretjeranog optimizma ispravnije je nazvati kratkovidošću, jer Budo i Dalaj Lama pojedoše ohrabrujuće poruke, kao da ih nije ni bilo.
