Juče je, prvi put nakon usvajanja Rezolucije UN zvanično obilježen Međunarodni dan sjećanja na genocid u i oko Srebrenice. Dan koji bi morao da nas natjera da zaćutimo, zamislimo se i zapitamo - da li je pravo nužno i pravda. Ima li uopšte pravde za žrtve, dok obožavaoci njihovih dželata paradiraju regionom.
U Srebrenici je ubijeno 8.372 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti. Ugašeni životi, prekinute nade, pokidani snovi. Porodice su osuđene na život bez suštinskog smisla, vječitu borbu i traganje za pravdom, koja uprkos sudskim presudama djeluje nedostižno. Srebrenički genocid se, iako je nepobitna istorijska činjenica, svako malo iznova dokazuje. Nikad veći broj negatora na pozicijama regionalnih moćnika i, reklo bi se, nikad niži nivo empatije, dok su nam usta prepuna floskula o saosjećanju i suočavanju s prošlošću.
Crna Gora prihvatila je deklaraciju Evropskog parlamenta i usvojila skupštinsku rezoluciju kojom se zabranjuje negiranje genocida. Nakon mučnog kalkulantskog premišljanja, Vlada je podržala Rezoluciju UN. No, sve je to doživljeno kao puka formalnost, što potvrđuje jučerašnje (ne)oglašavanje dominantnog dijela vlasti.
Relativizatorski (reda radi) iz udobnih fotelja natipkani tvitovi i lijepo napisana saopštenja. Ni slova o negiranju genocida u sopstvenim i koalicionim redovima. Ni slova o majicama sa likovima zločinaca, grafitima i muralima, genocidnim i prijetećim parolama.
Predsjednikov izrazito licemjernim tonom obojen tvit, zvuči nekako ceremonijalno. Prilika da se napiše bilo šta i pokuša zamaskirati namjerno prenebregavanje odgovora na ključna pitanja – u ime čije politike je počinjen genocid, ko su počinioci imenima i prezimenima, jesu li Milatović i njegove doskorašnje kolege vlast preuzeli na krilima te iste politike, hodajući ruku pod ruku s najžešćim promoterima jednonacionalne teorije krvi i tla. Predsjednik je, zapravo, sopstvenim priznanjem da mu je politički otac Momir Bulatović, te licitiranjem s odlaskom u Potočare davnih dana rekao sasvim dovoljno, čak i previše o svojoj ideološkoj profilaciji.
6Glasna ćutnja većinskog dijela Vlade, s izuzetkom nekoliko ministarki, novi je primjer sramotnog, ignorantskog i anticivilizacijskog odnosa prema Srebrenici. Očekivan je i muk vladajuće partije, čiji PR ogranak žrtve velikosrpske agresije politički instrumentalizuje isključivo u kontekstu etiketiranja bivšeg predsjednika.
Istine radi, Đukanovićev stav o ulozi crnogorskih vlasti u ratovima devedesetih, dakle i sopstvenoj, decidno je saopšten i poznat javnosti. Upravo zahvaljujući takvom stavu, građeni su dobrosusjedski odnosi koji su danas na istorijskom minimumu. Kad je riječ o Srebrenici, istorijski fakti najbolji su demant tvrdnji neukih političkih početnika.
Ako napravimo paralelu između današnje Crne Gore i one iz devedesetih, ključna distinkcija sama se nameće. Naša vlast tih je užasnih godina bila pod kontrolom velikosrpske, miloševićevske politike. Ta Crna Gora, za razliku od današnje, nije bila suverena čak ni na papiru. Nezavisnoj Crnoj Gori, kakvu danas imamo, klicalo se sa Cetinja, uz izvinjenja Dubrovniku, Sarajevu i drugim područjima pogođenim Miloševićevim krvavim pirom.
Sadašnje rukovodstvo formalno suverene države, svojevoljno se klanja beogradskom voždu, Šešeljevom političkom sinu, jednom od ključnih dehumanizatora svog nesrpskog življa na ovim prostorima, a naročito Bošnjaka i muslimana. Dakle, nema opravdanja za sudjelovanje crnogorskih vlasti u ratnim dejstvima Miloševićevog režima i njegovih vojnih i paravojnih formacija, ali razlike valja precizno detektovati.
Dok ste na istoj strani s ideološkim sljedbenicima genocidnih politika, svako pominjanje Srebrenice krajnje je neiskreno i nedobronamjerno. Dok zarad šačice vlasti pred njima poslušnički puzite, nemate pravo ni da govorite o Srebrenici, jer zapravo i ne razumijete šta se tamo dogodilo, a kamoli šta je Srebrenica u civilizacijskom smislu.
Umjesto slanja delegacija i skrivanja iza savjetnika, treba otići u Potočare, zaćutati pred bijelim nišanima, osjetiti jezivu tišinu prožetu kricima nevinih žrtava, čuti jecaje od kojih srce puca... Sve drugo je besprizorna laž i manipulisanje nevinim žrtvama.
Srebrenica je bila zaštićena zona. Genocid je počinjen pred očima međunarodne zajednice. Nije li današnja zapadna politika slična onoj iz devedesetih? Zar se u Gazi na hiljade žena i djece ne ubijaju uz prećutnu zapadnu saglasnost?
Otpočećemo proces suočavanja s prošlošću kad na vlasti širom regiona ne budu negatori srebreničkog i zagovornici novih genocida. Nepristajanje na kompromise s podržavaocima nalogodavaca i egzekutora zločinačkih nakana presudno je važna dionica tog dugog i zahtjevnog puta.
Vojvodini pioni odabrali su stranputicu, čvrsto grleći slavljenike krvožednih koljača. Zalud simbolično podignute ruke i pritisnuti tasteri, kad simbolične gestove ne prate nedvosmisleni stavovi i konkretna djela. Nemojmo gajiti iluziju da će Rezolucija o Srebrenici, pod prosvjetnofašističkom palicom NSD ući u obrazovne kurikulume. Naprotiv, jačaće revizionistička psihoza.
Autokrata je defilovanjem kadeta u BiH prethodnog vikenda potvrdio da promjena metoda ne simbolizuje promjenu ciljeva, i da novi rat za mir nije tek prazna prijetnja.
Srebrenica je vječiti podsjetnik – dok ne raskrstimo s ratnohuškačkim politikama, a vlasti pokorno izvršavaju naredbe sijača mržnje i totalitarnog zla, nema bezbjedne budućnosti. Dok Srbiju predvodi Vučić koji je ratnim pokličima, makar i neposredno okrvavio ruke tokom devedesetih, a s utabanih velikodržavnih staza ne odmiče ni milimetar, nema ni regionalnog mira.
