Nakon izbora u Podgorici, pogledamo li brojke, stvari su poprilično jasne. Jer o tome šta žele građani i građanke Podgorice govore upravo te brojke, a ne njihove političke interpretacije.
Negativna kampanja partija vlasti strateški je promašaj, a najbolja potvrda ove teze je respektabilan rezultat DPS-a i Evropskog saveza – platforme koja trasira put jednog novog nivoa suštinske demokratske političke kulture.
9Valja se prisjetiti podatka da je na posljednjim lokalnim izborima, pri izlaznosti od 69,3 odsto, koalicija procrnogorskih partija imala podršku od 38 odsto. Ovoga puta, uprkos nastavku trenda pada izlaznosti, saberemo li rezultate, jasno je da je njihova snaga na gotovo istom nivou, što znači da bi pri većoj izlaznosti i bez bespotrebno rasutih glasova značajno porasla.
Građanke i građani su, dakle, prepoznali potencijal građanskih listi da na najbolji način artikulišu njihove potrebe i interese, dajući im za to povjerenje. Logična pretpostavka jeste da je i jedan dio apstinenata podržao upravo građanske opcije. Niža izlaznost znakovitija je poruka aktuelnoj vlasti – da je razočaranih birača sve više i da megalomanska obećanja, uz izlizane narative, a bez realne vizije suštinskih promjena više ne piju vodu.
Shodno svemu navedenom, prirodno oblikovana vlast bila bi ona koju bi dominantno činile upravo te partije. No, znamo da su neprirodni, interesno skrojeni savezi nova normalnost nametnuta nakon 30. avgusta 2020.
Partije vlasti od jednog do drugog izbornog ciklusa doživljavaju sve bolnije i očiglednije političke poraze. Nije Podgorica jedini reper. Sjetimo se Budve i Andrijevice. Niz lokalnih neuspjeha ozbiljan je parametar kojim se može mjeriti legitimitet državne vlasti, naročito ako imamo u vidu agresivnu funkcionersku kampanju i besprizorne zloupotrebe institucionalnih i državnih resursa.
Rejting PES-a u Podgorici faktički je prepolovljen. To potvrđuje komparacija izbornih rezultata. Da se nijesu sakrili iza Demokrata, brojke bi bile još egzaktnije.
Rast radikalno desnih struktura zabrinjava, ali kao i recimo u slučaju Nikšića, može se posmatrati kao posljedica izborno-turističkog angažmana fantomskih birača. Ne treba da čudi što se oni koje izborni inženjering održava na vlasti ne bave izbornom reformom. Osim toga, Mandić bi ostao bez fotelje.
Za implementaciju izbornih reformi u praksi, potrebna je vlast kojoj evropeizacija i demokratska konsolidacija ne služe kao predizborna obećanja umotana u sjajnom papiru, kojima rok ističe s objavljivanjem izbornih rezultata. Jer da zakoni važe, Dalaj Lama ne bi bio na vrhu piramide donosilaca odluka.
Ipak, izborni rezultat ZBCG, Spajića i Bečića dovodi u još inferiorniju poziciju u odnosu na Mandića. Birači su, ipak, prepoznali marionetsku ulogu i usprotivili se nacionalističko-populističkoj skupini, koja se iz pozicije branitelja volje naroda prešaltala u konglomerat koji bi ponovo da prekraja davno rasparčanu tridesetoavgustovsku većinu.
Kao da su od 31. avgusta postizborne koalicije limitirane na grupice nedorasle funkcijama i nužno je da budu upodobljene tadašnjoj kombinatorici. A građanke i građani poručili su im da ne žele fingiranu homogenizaciju, baziranu na trgovačkoj koheziji.
Predsjednikov cilj je ispunjen – Abazović je ponovo game changer. Iako odjekuju žustri tonovi na relaciji predsjednikove i premijerove koalicije, Dalaj Lama pokušaće da pomiri zaraćene strane. Ako ipak u tome ne uspije, neminovan je budvanski scenario. Predsjednikova tajnovita strategija lako je dokučiva. Ucjena kao pobjednički čin osvete Spajiću. Mandić se prilikom mirenja budvanskih frakcija sopstvene partije neslavno proveo. Čak ni Vučić nije uspio da „reši stvar“.
Posmatrano s aspekta političke teorije, neprincipijelno je povinovati se ucjenama aktera koji imaju skoro dvostruko manji broj mandata, koji su potporom predsjednika na jedvite jade ostvarili, makar bili i tas na vagi.
No, kako je PES koalicionom isključivošću, od vladajuće partije došao do subjekta koji je podložan ucjenama, moraće da progutaju sve izgovoreno prethodnih mjeseci ili da se odreknu vrućih fotelja. Demokratama je valjanje u sopstvenom političkom blatu uobičajena taktika.
Suverenisti su se sa game changerima dobro opekli. Došao je red na PES koji je od političkog subjekta u vrtoglavom usponu stigao do klasičnih tezgaroških aranžmana, u kojem im tajming, tok pregovora i političku cijenu ispisuje Andrija Mandić. Ako pak budu neposlušni, ništa od vlasti. Morali bi da prihvate poraz i pod pritiskom opozicionih argumenata, u slučaju ponavljanja podgoričkih pristanu i na prijevremene parlamentarne izbore, koji su za vladajuću osovinu i pri samoj pomisli strašniji od noćne more.
Očekuju nas vjerovatno nebrojeni pokušaji usko-interesnog krpljenja nove gradske vlasti. Bude li formirana na razvalinama tridesetoavgustovskog pokreta, ta i takva vlast zasigurno neće biti izraz volje građana, već politički nezasitih foteljaša, koji ne vide dalje od egoizma i previsokih ambicija.
Populistička farsa ne traje dovijeka. A kad se birači otrijezne, ne pomaže Prvoslav sa svetosavskom svitom, niti Aleksandrovi sendvičari.
Pobijedila je građanska i pristojna Podgorica i samo partije kojima je takva na srcu imaju razloga za slavlje, bile ili ne dio vlasti, jer im principi nijesu na prodaju.
Sve drugo su kalkulacije zasnovane na ličnim interesima, suprotne porukama građana.
Uprkos niskoj izlaznosti, ispravno je reći da jačaju građanske ideje, iako se birači koji ih zastupaju konstantno pokušavaju omalovažiti i diskreditovati, dok slabi efekat populistički plasiranih zabluda.
Na kraju, poruka Bošnjačkoj stranci – protivnici kompromisa s fašistima uvijek su na pravoj strani. Podgorički eksperiment lekcija je koja potvrđuje da je kazna birača nemilosrdna.
