Kultura

Stav

Postoslobodilačka umjetnička scena

Mi smo toliko zapušteni bili za ovih 30 godina da smo zreli za jedno prevaspitavanje, za početak mesarskom intervencijom na budžet za kulturu. A ionako više niko ne ide u pozorište, nego u crkve

Postoslobodilačka umjetnička scena Foto: IMDb
Danilo Marunović
Danilo MarunovićAutor
Portal AnalitikaIzvor

Ove nedjelje želim da pišem o kulturi. Wikipedija kulturu definiše kao pojam koji se odnosi na društveno nasljeđe neke grupe, zajednice ili društva, kao i na izraze tih obrazaca u materijalnim objektima. Riječ kultura dolazi od latinske riječi colere, što je značilo: nastanjivati, uzgajati, štititi, poštovati. 

Za regionalne postsocijalističke političke elite kultura je uvjek bila onaj najmanje bitan resor, sa najmanje para, a za ministe su postavljani miljenici koji su funkcijom nagrađivani, i to sa priličnom lakoćom, jer i ako nešto zajebu – to je kultura, što tu može da pođe po zlu? 

Danas je u našoj domovini, za razliku od ostalih, koncept vođenja politike kulture malo „osvježen“, tako da više nemamo Ministarstvo kulture. Imamo Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta, ali toliko smo se na tu temu ispričali, bunili se, protestovali, pisali peticije, da nam je na kraju (umjetnicima i intelektualcima) zaprijećeno „odozgo“, direktno sa nebesa, tako da ne smijemo više jer će nam - zavrnuti slavine. 

Čekaj, pa slavine su već zavrnute, budžet za kulturu je toliko mali da se ne bi trebalo zvati budžetom, više je to neki koncept, umjetnički eksperiment? Ili, pedagoški postupak u odnosu na neposlušne umjetnike?!

Pa da, to je to obećano zavrtanje slavina, a sad je jasnije i odakle prosvjeta u toj priči - mi smo toliko zapušteni bili za ovih 30 godina da smo zreli za jedno prevaspitavanje, za početak mesarskom intervencijom na budžet za kulturu.

A, ionako više niko ne ide u pozorište, nego u crkve. 

Hajde da budemo pošteni, da se pogledamo u ogledalo kao narod, i vidimo gdje smo to mi kada je u pitanju status kulture u postoslobodilačkoj Crnoj Gori, važi?

Unaprijed da zapušim usta poltrončićima što brane vlast od zlonamjernog terora zvanog kritičko mišljenje „na mukotrpan i predan rad da se srede stvari nakon tri decenije pohare“, argumentom Kovida 19 – primjerom da se u istom periodu, u susjednoj Srbiji u ovom trenutku producira oko 30 igranih serija. I to u Vučićevoj Srbiji, zemlji Palme, Pinka, Hepija, Vulina i Bebe Popovića. Šta mislite, koliko se serija radi kod nas? Četiri? Jedna? Nijedna!

Muzika

Kada ste vidjeli da se na TV stanicama „zavrti“ neki novi spot za dobru Pop/Rock stvar, da ne pominjemo žanrove klasične muzike, domaće produkcije? Nijeste, zato što ih nema. Ne postoji ni muzička scena, a da nije povremeni bljesak entuzijasta.

Mi smo zemlja bez muzike, ne zato što nema talenata, već zato što niko u nepostojećem Ministarstvu kulture nije osvijestio da je odavno upaljen alarm na tu temu i da je to takav međunarodni blam, da su one afričke zemlje koje služe za takva poređenja neuporedivo ozbiljnije od nas na tom planu.

TV

U vremenu kada televizija novim formama preuzima dominaciju u odnosu na film, kada je erupcija kretivnosti na TV kanalima osvojila planetu, kod nas je u oslobođenoj Crnoj Gori prenos ljubljenja leševa ili live TV duela na temu - jesmo li Srbi ili Crnogorci - maksimum koji možemo da pružimo.

Dobro, skupština je van konkurencije, nju ne računam.

Film

Osjetljivo je komentarisati svoj esnaf i svoje kolege, ali istina je da smo najnerazvijenija evropska kinematografija.

Teatar

Kada se objave nove mjere režima funkcionisanja, pozorište se ne pominje. Kao da ne postoji. Najenergičnije aktivnosti menadžera u kulturi su „lov“ na nepravilnosti onih prethodnih, dok mi koji smo se vjenčali sa teatrom pokušavamo da stvaramo od štapa i konopca u iščekivanju budžeta zvanog Godo, jer bez njega u teatru ne može ni toalet papir da se kupi.

Osim toga što je puls kulture u zemlji na umoru, što je atmosfera nekulture generalno zavladala javnim prostorom, postoji taj jedan problem, koji ostaje da visi u vazduhu u slobodarskoj Crnoj Gori. Što je kompletna relevantna umjetnička scena, dakle svi oni koji išta znače na našem umjetničkom nebu, u apsolutnom sukobu sa osnovnom ideološkom strukturom nove vlasti. 

Najveći crnogorski slikari, kompozitori, reditelji, glumci, koreografi, izvođači... su zakleti protivnici nacionalizma, dogmatizma, dominacije crkve kao modela društvenog ponašanja, folklora kao ultimativnog estetskog ključa, cenzure, tradicionalizma i stvaralačkog konzervativizma. 

Šta da radi jedna vlast kada je cijela umjetnička elita usmjerena protiv nje?

Dobro, zavrtanje slavina daje rezultat u određenoj mjeri, na nivou razvijanja manira ćutanja kod nekih, ali oni i dalje, ostaju duboko sukobljeni sa svetosavskim praznovjerjem, mitomanijom boja na Kosovu ili transom pričešćivanja jednom kašikom u jeku pandemije. 

Da li će se aktuelna umjetnička elita zamijeniti drugom, podobnijom, ekipom umjetnika koji vjeruju u zagrobni život i da se planine bukvalno pomjeraju snagom volje? 

Ja ne mogu zamisliti jednog Dimitrija Popovića, Voja Stanića, Miloša Karadaglića, Srđu Grahovca... kako ne ostaju i dalje na braniku onih vrijednosti na kojima smo gradili Crnu Goru kroz 13. jul i 21. maj.

Ako je projektovana alternativa ovim imenima mimerska ekipa Štrumpfova, bez osnovnog obrazovanja, a kamoli evro-kalibra talenta, onda nije ni čudo što nemamo ni svoje muzike, ni serija, ni TV programa. Osuđeni smo na njihove loše fore kao novu „umjetničku“ scenu i odraz našeg oslobodilačkog kulturnog identiteta.

Portal Analitika