![Danilo Marunović](/assets/img/avatar-default.png)
Zagrljaj novog predsjednika budvanske opštine Nikole Jovanovića i predsjednika skupštine Petra Odžića, i onaj koalicioni i onaj bukvalni u toku slavlja, mnogima je otvorio alternativne horizonte promišljanja političke budućnosti.
Osim što je formiranje "zabranjene" većine u tom gradu prekinulo avgustovsku praksu da sa građanskim partijama nema saradnje, i time prekinulo omertu podzemlja i službi koje kontrolišu poluge u vlasti, taj presedan je čini se (osim što je lupio šamar Vučićevim pipcima u Crnoj Gori), motivisao progresivne pojedince iz političke sfere da se odvaže na veći stepen individualnosti, hrabrosti, samopoštovanja i vizionarstva.
Nije da ne nudi neku katarzu, politička relacija koja ostavlja za sobom identitetske podjele od kojih je javnost umorna. Podjele koje će, u slučaju da ih ne likvidira naša generacija, ostati kao breme našoj djeci da ih oni rješavaju, ukoliko za to ne bude kasno.
Crnogorci su danas u svojoj zemlji unižen narod, više puta proklinjan, izolovan iz društvenih tokova odlučivanja, ostavljen od strane političke elite da se donkihotovski bori i za sudbinu svog opstanka, a ujedno i opstanka građanske društvene provinijencije.
Politički model za rušenje Crne Gore u kom je velikosrpska mašinerija instalirana u "3 nijanse", otvorenog nacionalističkog uporišta Andrije Mandića i dvije kamuflirane varijacije na temu-pseudo centrističkih Demokrata i PES-a, naišao je na veliki zid. Osim što nove sky afere, masovna društvena podrška studentskoj grupi "Kamo śutra" i sve češće otkazivanje lojalnosti saradnika najvisočijih državnih funkcionera tresu poluge vlasti, "Budva" je i isprovocirala Pandorinu kutiju ličnih ambicija u politici.
Mojkovačka vlast je pred rušenjem i ostaje da se vidi da li će nova podjela karata uroditi novim pomirenjem u tom gradu. Takođe, posljednjih neđelja može se čuti i da bi nezadovoljni Mandićev kompanjon, Strahinja Bulajić, mogao nezavisno od svoje partije izaći na po mnogo čemu presudne nikšićke lokalne izbore.
Ali, koliko Crnogoraca je spremno, i na koji način, da podrži ideju koaliranja sa Srbima koji nisu "po Mandićevoj mjeri"? Iako duboko traumatizovani u posljednjih pet godina, građanski profilisani birači bi u slučaju pojave masovnog trenda "progresivnih" srpskih političara, morali raširiti vidike za mjere kompromisa, u godinama u kojima živimo maksimum podjela po svim aršinima.
Kompromis kao dominanta politike razoružava kompletnu aktuelnu političku elitu i ostavlja ih bez "zapaljivih" narativa. Teško da će "malo brdo" i clickbait "klikni da vidiš koje pogodnosti će imati ljudi stariji od...", privući ionako razočarane birače.
Šta bi u tom scenariju značio istorijski kompromis u kome bi se svi građani ustajali na himnu i vijorili zastavu svoje, a ne druge države? Skraćenje od dvije strofe himne? Intervencije na zastavi? Kapela pored mauzoleja, ona Njegoševa, kao mjera kompromisa? Jesmo li kao društvo zreli za to? Ili su i dalje svježe traume od getoizacije, progona i izolacije?