Slavimo Njegošev dan. Pa kad smo već u prazničnom “raspoloženju", da vidimo malo znamo li uopšte koga slavimo i šta kao društvo primamo kao eho vrijednosti pod šifrom "Njegoš" na naše vrijeme. Osim što smo epohalne neznalice (neko manje, neko više), politička klasa odnosi šampionsku titulu neznanja na temu "crnogorskog Šekspira".
Mimo ovog praznika, jedino značajno pominjanje u javnom prostoru vladike i gospodara čiji je genij naš nacionalni brend, jeste pitanje njegovog groba kao monete za bildanje političkih rejtinga. Pored svega što nosi njegovo ime, politička i državna elita nas kao mlade majmune pali i gasi na temu odnosa prema mjestu đe počiva. "Srušiti mauzolej/ne srušiti mauzolej, vratiti kapelu, ne vratiti kapelu, postojale su dvije kapele/nije nego jedna, jedna je bila okupatorska/nije bila okupatorska, Njegoš je bio Srbin/Njegoš je bio Crnogorac..." Sjašite!?
Šta mislite, kakav bi Rade imao stav o gušenju crnogorske suverenosti na koju je toliko bio ponosan?
Sa 100 posto sigurnosti mogu da tvrdim da najglasniji promoteri ovog plitkog i primitivnog bavljenja Njegošem, nisu pročitali niti jedan stih mimo Gorskog vijenca. I to u okviru školske lektire, potpuno pogrešno, gdje djecu Njegošem "gađu" nekim njima nejasnim deseteračim stihom u jeziku kojeg ne kapiraju i kontekstom koji taj uzrast ne može razumjeti. Sa takvim pedagoškim uvođenjem njegovog lika i djela u dječju maštu, šta kod naše djece možemo očekivati mimo enigmatičnog odnosa prema jednom okoštalom portretu?
Kakve to građane mi dizajniramo kad na pitanje šta je tema Gorskog vijenca od njih kao tačan odgovor očekujemo - "istraga poturica". Em što je netačan odgovor (pomenuta istraga je kontekst u kom se dramska radnja dešava), em je tema djela etička dilema viteškog standarda morala, antička slobodarska groznica, omaž jednoj od najherojskijih kultura Evrope i svijeta koja je ikada postojala.
Kada umjesto istine djeci podmetnete šibicarsku političku mantru umjesto planetarne ekskluzivnosti backgrounda kojem pripadaju, umjesto kosmopolitizma kojem je Rade pripadao svim bićem, dobićete nabildovane plivače za časni krst, nadojene mržnjom prema svakom ko se razlikuje od njih. Sve što je suprotno od Njegoša. Ali, ruku na srce, šta čovjek i može očekivati od mladića koji vjeruju da je Njegoš glavni lik Gorskog vijenca, a ne vladika Danilo. Mnogo tražim od njih? Ok.
Kako bi reagovao na jedan Temeljni ugovor kojim je predato u ruke ono za što mu je pola familije izginulo?
Umjesto "istrage poturica", zar za djecu nije mnogo zanimljiviji dio vladičine ličnosti, koju otkrivamo kroz to da je on posjedovao prvi teleskop u Crnoj Gori? Da je bio opsjednut svemirom, planetama, kao svojevrsni Stiven Hoking svog vremena... Da je Luča mikrokozma preteča naše savremene težnje da objasnimo početak svega, da ubrzavamo česticu (luču) svjetlosti u CERN-u, baš kako je i naslućivao. Sa Cetinja 19. vijeka… Šta mislite, da je danas živ gdje bi odabrao da bude - na svesrpskom saboru ili na lansiranju rakete ka međunarodnoj svemirskoj stanici?
Ma, nema šanse da "zor delije" oboljele od srpstva mogu ikad, tako bolno neobrazovane, razumjeti da pod "njegoševskom" Crnom Gorom nikako ne mogu podrazumijevati "tradicionalnu" Crnu Goru. Naprotiv. Njegoš je uporno i odlučno kršio sve norme tradicionalizma. I više od toga. Govorimo o duhu toliko nemirnom i radoznalom da ga je svaka tradicionalistička norma toliko gušila da je od nje bježao glavom bez obzira.
Bi li se naklonio crkvi koja je ukinula njegovu?
Taj "imenitelj tradicionalne" Crne Gore je bio takav "Srbin" da nije nogom u Srbiju kročio. Taj "crkveni fanatik" je više vremena provodio u evropskim teatrima nego u crkvama. Taj "otac" rusofilije bio je zaražen do koske idejom socijalizma, do te mjere očigledno da je austrijski kancelar uložio napore da mu se uskrati francuska viza, da ne bi došao u kontakt sa pariskim revolucionarima.
Ta ikona "antiameričkog imperijalizma" bila je opijena ritmom i šarmom njujorških dokova i ulica. Njegova čuvena posjeta američkom ratnom brodu u Napulju završena je spektakularnim noćnim vatrometom, brojem ispaljenih plotuna koji se praktikuje samo za najveće svjetske lidere. Taj prizor harizmatičnog crnogorskog gospodara koji odlazi sa broda je lokalnom stanovništvu izazivao takvu euforiju, da su spontano usklikivali "E, viva Montenegro"! Tako je makar zapisao jedan dobronamjerni kosmopolitski Srbin, Ljuba Nenadović, nasuprot velikosrpskim propagandistima koji su čuveno "E, viva" iskonstruisali kao pozdrav Pircija Birolija.
Bi li se predao državi koja je bila vazalna teritorija okupatorske velesile?
Njegoš je, dakle, na suprotnoj strani od svega što je kreirano kao istorijsko-politička funkcija velikosrpske histerije u čije ga konture decenijama pokušavaju ugurati. Vladika Rade je paradigma svega suprotnog za čije simbole ga danas držimo. Umjesto kandila i tamjana, mirisao je na tršćanske balerine. Umjesto klečanja po crkvenim podovima, odlazio je na venecijanske partije kod familije Rotshild, tih "svjetskih zavjereničkih antisrpskih zlikovaca". Makar tako svjedoči i piše jedan Srbin.
Umjesto savremenog licemjerja kvaziduhovnika koji dodiruju dječake, pisao je "pjesmu nad pjesmama", dok je "na usne stao sisati" jednoj mladoj Peraštanki, kojoj se igrao sa grudima kao sa jabukama. Kao Paris i Helena, protiv cijelog svijeta i svih normi, plava Luna ih je štitila od malograđana osuda.
Vrijeme je da ga upoznamo
Ako se tada imao hrabrosti suprostaviti svemu što ga je gušilo, od stila života do nekoliko geosila, kakav bi mu problem bio danas da zapuši usta svim lokalnim miševima koji ga lažno predstavljaju. Koji predstavljaju sve ono protiv čega se cio život borio.
Šta mislite, kakav bi Rade imao stav o gušenju crnogorske suverenosti na koju je toliko bio ponosan? Kako bi reagovao na jedan Temeljni ugovor kojim je predato u ruke ono za što mu je pola familije izginulo? Bi li se naklonio crkvi koja je ukinula njegovu? Bi li se predao državi koja je bila vazalna teritorija okupatorske velesile? Naravno da ne. Vrijeme je da ga upoznamo.
