Naše bi se doba moglo zvati vrijeme šutnje ili umijeće prešućivanja. Toj sam se školi, da se ne pita o onome što razgovaraju odrasli, naučila u djetinjstvu.
Kad bi se spominjala neka delikatna tema - a ona je u pravilu bila povezana s politikom - djeca bi se diskretnim znakom udaljavala iz prostorije.
Sjećam se da je jedan moj tetak, kapetan JNA koji se u ljeto 1948. u delikatnom trenutku nije mogao odlučiti protiv sovjeta, prebjegao u Albaniju. Na taj je način izbjegao kaznionice, najvjerojatnije golootočke. Otišao je s nadom da će se vratiti, no nikad nije svanuo taj dan povratka. Ostao je tamo do kraja života. O tome se u našoj porodici šutjelo.
Lirik apsurda
Evo i naše doba 21. stoljeća. Mi se svi prisjećamo Franca Kafke samo obljetnički. Uz stotu ovogodišnju obljetnicu njegove smrti. Koliko god nam je u gimnazijskom programu književnosti bio stran taj pisac i njegova djela puna paradoksa, apsurda, alogičnosti i fatalnih ishoda. I najprije, odsustva bilo kakve ljudskosti. No sada, vjerojatno pod dirigentskom palicom Evrope, mi se s ushitom, makar obljetnički, vraćamo tom piscu veličajući njegovo književno djelo. Rijetko u literaturi koje ne pruža nikakvu utjehu. U kojem nema niinstrumenta Boga, da se njime spasi čovjek. Jer sve je turobno i bezizlazno. Višeznačnost Kafkine literarnosti može se objasniti i višeznačnošću njegova identiteta, koji je i karakteristični fenomen moderne.
On je bio i Židov, i Čeh, i Nijemac, i advokat, i pisac. Pisao je i na češkom, no najvažnija djela njemačkim jezikom. A u toj pluralnosti identiteta valja tražiti privlačnost Kafkine literarnosti. Ostaje Kafka kao lirik apsurda i apsurdne realnosti.
Na razini istovjetnog jezika i njegovih nacionalnih književnosti, ne znam je li se itko sjetio da je upravo ove godine ispunjeno stotinu godina od smrti bosanskohercegovačkoga pjesnika Alekse Šantića.
Naravno da se najprije Srbi smatraju književnim nasljednicima ovoga velikana poetske riječi. Napisao je oko osam stotina pjesama. Najpoznatija je Emina, kasnije pretvorena u sevdalinku. Možda je najsuptilnija pjesma modernizma na ovim prostorima njegova Veče na škoju. Tu su i rodoljubive pjesme: Ostajte ovdje, Moja otadžbina, O, klasje moje…
Na godišnjicama mature one su neizostavne za neophodnu generacijsku patetiku. Malo ljudi zna da je Šantić pjesmu Ostajte ovdje napisao potaknut iseljavanjem Muslimana iz Mostara u Tursku. Velikosrbi mu to neće nikad oprostiti. Kako vrijeme odmiče njegove pjesničke poruke su sve aktualnije. Nažalost, a gdje mi to idemo i kakav je to napredak? U što?!
Još je jedna epohalna ličnost umrla prije stotinu godina. A da se nije nitko, pogotovo sa Zapada, osvrnuo na to. Pa ni mi u Crnoj Gori. Osoba koja je pokrenula jednu od najvećih revolucija, crvenu, socijalističku, Veliki Oktobar. Vladimir Uljanov Lenjin. Iako je upravo Zapad zaslužan za financiranje Revolucije. Njemačkim novcem - jer je Njemačkoj bilo stalo da oslabi Rusko carstvo i neprijateljsku rusku stranu u Velikom ratu - od otprilike današnjih pola milijarde eura, podignuta je proleterska revolucija u Rusiji. Nitko to danas više i ne pamti i ne spominje.
Džon Rid nije jedini koji smatra Oktobarsku revoluciju jednim od najvećih događaja povijesti. Što bi bilo da je Lenjin duže živio? Možemo li zamisliti Sovjetski savez bez Staljina i njegove figure koja je izopačila humanističke ideje Revolucije? O tome možemo samo nagađati.
Skromna proslava
U Crnoj Gori se vrlo skromno slavi 530 godina od štampanja Oktoiha. On je 1494. štampan na Cetinju. Ova knjiga, jedna od prvih inkunabula, pravi je dragulj crnogorske književnosti i štamparstva. Podsjetimo se, inkunabule su sve knjige u svijetu štampane do 1499. godine.
U crnogorskoj kulturi sačuvano je pet takvih inkunabula. Prema maloljudnoj zemlji, možda najviše. Dodajmo i to da je Oktoih Petoglasnik prva štampana knjiga kod Južnih Slavena, otisnuta slavenskim, narodnim jezikom. Sadrži 538 stranica. Zamislite da tu činjenicu u svojoj povijesti imaju Slovenci ili Hrvati. Koliko bi se ponosili njome, koliko puta je isticali.
6Ovako ostaje da je mi sramežljivo slavimo, prigodom dodjele nagrada prosvjetarima u januaru. I dopuštamo srpskoj historiografiji da je prisvaja i smatra „najstarijom srpskom štampanom knjigom“.
Ipak, nitko ne može poreći da je štamparija Crnojevića gdje je Oktoih objavljen, bila na Cetinju, koje je oduvijek bilo i jeste crnogorsko! Slično je i s Miroslavljevim evanđeljem. Tek kad su ga Srbi počeli prisvajati sjetili smo se da je naše, crnogorsko, stvoreno na prostoru Crne Gore, u crkvi Svetog Petra od Lima, oko koje je nastalo Bijelo Polje. Potječe s kraja 12. vijeka i zanimljivo je da je to jedna od prvih slavenskih redakcija, tj. unosa slavenskih riječi i oblika u starocrkvenoslavenski jezik, kojim su se redakcijama započinjali odvajati slavenski jezici jedan od drugog i od staroslavenske zajedničke matice. Ovdje je prisutna rana zetsko-humska redakcija. Način oblikovanja ćiriličkih pismena dokazuje prisutnost glagoljičke tradicije.
Skandalozno na Grahovcu
U crkvenom tonu (a kojem drugom nego Srpske pravoslavne crkve) slavila se ovih dana 166. godina od slavne pobjede na Grahovcu, u kojoj su Crnogorci a ne Srbi, odbili Turke i omogućili da desetak godina kasnije na Berlinskom kongresu Crna Gora postane slobodna, nezavisna država.
Ovogodišnju proslavu organizirali su oni koji nisu samo srbofili nego se smatraju Srbima: od gradonačelnika Nikšića do crkvenih otaca. S trobojkama i kapama sa četiri ocila! To je više nego skandalozno.
Crna Gora i njen bivši predsjednik Milo Đukanović, kandidati su za potpredsjedničko mjesto u hijerarhiji NATO-a. Vjerojatnost da dobije tu kandidaturu, velika je. To bi bilo dobro, jer bi bio ujedno i predstavnik regije. Politički bi bilo dobro i zato što je desetljećima vodio i jednu socijalističku partiju. Tako bi se barem donekle uspostavio balans između rastuće desnice i sve slabije ljevice u Evropi.
Ne znam kako će Hrvatska reagirati na to. Je li službena hrvatska politika u stanju nadvladati povijesnu omrazu koju je ovaj političar navukao na sebe ponašanjem za vrijeme zadnjeg rata na dubrovačkom ratištu, niti koliko se pamte njegove neumjesne izjave tada.
Istorijske istine
Ravno je stotinu godina od nedovoljno rasvijetljenog masovnog zločina u Šahovićima - danas Tomaševu, blizu Bijelog Polja, kad su Vasojevići, Srbi i Crnogorci, pobili oko tisuću Muslimana. Prethodno su im oduzeli oružje, pa se ovi nisu mogli braniti. Ovo navodim jer je to bio razlog velikom iseljavanju muslimanskog stanovništva iz Crne Gore. Ako želimo razvijati kvalitetne međunacionalne odnose, ako želimo jednu kritičku nacionalnu historiju, onda moramo znati sučeliti se s povijesnim istinama i priznati krivicu. I tražiti oprost od njihovih potomaka. Jer samo tako možemo živjeti u slozi i zajedništvu.
Prošlo je i 80 godina od još jednog stravičnog događaja u Pivi gdje su Nijemci za vrijeme II svjetskog rata pobili, zapalili ilistrijeljalipreko hiljadu i dvjesto ljudi. Nisu štedjeli ni žene ni djecu, najmlađa je žrtva bila novorođena beba.
Egzekuciju su izvele zloglasne SS jedinice, folksdojčerske Princ Eugen, ustaše iz Gacka i muslimanske Handžar divizije.
Točan se broj još uvijek ne zna, ali se pretpostavlja da tih januarskih dana 1943. na Trojičin dan, u samo nekoliko satu zlikovci pobili strijeljanjem, nožem, bacanjem s litica ili spaljivanjem, preko hiljadu i dvjesto ljudi. Najteže je prošlo selo Doli, gdje je ubijen skoro svaki stanovnik, njih pet stotina.
Zanimljivo je kako je novouspostavljena jugoslavenska vlast skromnim podsjećanjima obilježavala taj strašni zločin. I to je jedan odnjenih krimena. Kome je bilo stalo da se o tome šuti?
Potonuće u zaborav
Koji je smisao prešućivanja? Možda najprije potonuće u zaborav. Jer kad se ne obilježi godišnjica, obljetnica, iz godine u godinu se sve više briše sjećanje. Sve dok ne umru svjedoci ili znalci. Kad se ne vrše znanstvena istraživanja o tako opsežnim stradanjima, ona se u nekom smislu makar i prešutno odobravaju.
I tu je najveći grijeh prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti ali i živim nasljednicima žrtava. Jer zaboraviti znači zločin učiniti nevidljivim. A o nepostojećem se ne može ni govoriti, zar ne?
Stoga odbacimo nekulturu šutnje i prešućivanja i suprotstavimo joj se kulturom pamćenja, kulturom spomena, umijećem sjećanja.
