Ljeto 1968.
Bilo je ljeto, vrelo kao i sad. Avgustovske kanikule. Ja sam bila na polamaturi, tek sam bila završila osnovnu školu. Ljetovali smo u našoj te godine završenoj kamenoj kući na moru. Smjenjivale su se moje tetke, s muževima i djecom.
Kad je red došao na onu beogradsku, muž joj naglo prekide odmor.
Javili mu iz Generalštaba da se mora hitno vratiti na posao. Bilo mi je žao T. i S. što im je pokvaren odmor. Ruske trupe ušle u Prag. Svi smo se vratili u Titograd, u djedovsku kuću.
Tamo je bilo najkomotnije i tamo smo bili nekako najsigurniji. Mi stariji, korzirali bismo svake večeri na omladinskom korzu, famoznom Bulevaru, a oni mlađi svađali bi se koji će od njih morati toga dana biti vodonoša. Nagrada je bila mala, tek na kraju dana dvije kugle sladoleda kod Š.T. Hamze.
Stariji su iščitavali novine, gledali televiziju. Nakon te prijelomne noći od 21. na 22. avgusta 1968. u socijalističkom svijetu više ništa nije bilo isto.
Ljeto je odjednom brzo prošlo, vratili smo se u svoje sjeverne domove.
U zimu, januara godine koja je uslijedila, još jedna je slika potresla svijet: praškistudent, Jan Palach, zapalio se u znak protesta na glavnom trgu čehoslovačke prijestolnice. Fotografija je bila stravična, pokazivala je plamteću buktinju tijela koje prkoseći vjetru gori kao zaobljena, vijoreća zastava. Tijelo je bilonepomično, već je bilo izgorjelo.
Skoro svake godine sjetim se te slike: plamteća ljudska figura bila je izravna konzekvencija ruske intervencije.
Smisao žrtvovanja
Kao što se svake godine pitam isto, iako znam da ne postoje valjani odgovori.
Prvo, zašto nitko nije ugasio gorećeg Jana, zašto mu nitko nije pomogao, spasio ga? Jesu li sadistički uživali da gori, njegovi sunarodnjaci, shvaćajući da je on učinio ono što NITKO drugi nije imao hrabrosti, pa u nekom smislu s Palachom gori čitava Čehoslovačka.
Ili se s njim, s njegovom plamtećom srdžbom iskupljuje čitava njegova domovina? I, jesu li mu htjeli uopće pomoći ili su ga kao jarca žrtvovali da bi historija antisovjetske pobune bila patetičnija?
Drugo, neka mi oproste sve žrtve ratova i sve žrtve drugolikosti na ovoj analogiji, ali ZAŠTO se nije spalio nijedan praški student u jesen 1939. kad su hitlerovski tenkovi zgazili češku zemlju?
Zašto su ti ondašnji praški studenti, budući očevi Janova Palachovih, zasipali nacističke tenkove cvijećem, o čemu tako besprijekorno svjedoče dokumentarni filmovi iz toga vremena? Gdje je češko domoljublje bilo tada, kad cijeli je svijet znao što ga čeka od fašističkoga terora?
I uostalom zašto bi mizorustvo bilo jače od mizonjemstva, odnosno mizokomunizam moćniji od mizonacizma? I kakva je to nastrana logika, kad svi dobro znamo da su te iste baćuške silno odbile nacističke vragove i time bar donekle odgodile njihovo divljanje u ostalom dijelu Evrope, spašavajući ono što se u Drugom svjetskom ratu moglo spasiti od Evrope?
Ali i kad plane taj vjetar, ako ikada plane, on više ne bi smio biti uzaludna vatra revolucija za kojom ostaje samo paljevina
Nota bene, neka ne bude zaboravljeno, Prag već tada, uoči rata, sprema svoj Geto, tek nešto manje čuven od varšavskoga. Gdje su sada te kafkijanske trezvenosti, ta proročka usta da uspu Dies irae, Gnjev božji, na početak definitivne apokalipse, koja će se upaliti koju godinu prije s paljenjem Reichstaga 1933?
I, oprostite na usporedbi, nije li Palachova buktinja ujedno i zakašnjeli eho, buntovnički odgovor na tu istu, tri i po desetljeća raniju buktinju?
Mnogo smo više udaljeni od Palachove žrtve, više od pet i po desetljeća, nego što je on bio udaljen od paljenja Reichstaga, tri i po desetljeća. To bi nam trebalo pomoći da bolje osvijetlimo smisao mučeničkih vatri. Koliko je vatri prošlo od onda tvornicom povijesti, ili ako vam je lakše, stratištima antipovijesti?
Nitko to ne može izbrojati, čak ni mi koji smo vrlo kompetentni, posebno zadnjih godina, u paljenju bratskih vatri, satiranju čitavih prostora do sagorijevanja, do iščeznuća.
Ali, i suvremena politika je iznjedrila posve neočekivane oblike „borbe“: proizvela je bombaše samoubojice. Kako ih razumjeti i u kojem svjetlu? Oni iz vjerskih razloga ubijaju sebe i desetke ljudi postavivši svoje tijelo kao goruću bombu među mnoštvo drugih ljudi, drugih narodnosti, drugačijih političkih i vjerskih uvjerenja.
Što njih vodi, u što vjeruju osim u bezličnog Alaha?
U kakvoj su vezi takva teroristička politička samoubojstva i ono kakvo je počinio Jan Palach? U što je on, mladac, mogao vjerovati, kojom je ideologijom bio zaslijepljen? Sve to preostaje za istraživanje teologiji, antropologiji, medicini, psihijatriji, filozofiji.
Analogija: „Bratski“ ratovi među slavenskim narodima
Ipak se nijedan našijenac nije zapalio što je neki drugijenac masakrirao njegova druga ili sestru, ili mu sravnio dom pretvorivši ga u zgarište.
To ne znači samo da nije imao časti, nego jednostavno da je u ratu SVIH PROTIV SVIH, kakav je bio zadnji balkanski, teško bilo detektirati krvnika i žrtvu, jer su često oboje imali i ono drugo, janusovsko lice. I uostalom, zašto ni jedan prepoznati krvnik nije imao TOLIKO ČASTI da se javno spali, shvativši da je počinio krimen veći možda nego ijedan drugi u historiji zvjerstava?
Možda zato što je to činio u ime križarske ideje o domovini i vjeri, tlu i krvi, u ime nakazne ideje nacije, u ime koje, koliko historija bilježi, još ništa dobro nije donijelo čovjeku i čovještvu.
Ali zato su naši suvremenici, ili preciznije rečeno, zapadni saveznici, tako lako detektirali krvnike u srpstvu i islamu, kao da su svi Srbi i svi Iračani eo ipso krivci tek time što su Srbi ili Iračani? I zar nije srodna analogija ona s ukrajinsko-ruskim ratom? Je li po definiciji Zelenski predstavnik dobra a Putin oličenje zla?
Ne trebaju nam dijamanti da rasparamo platno naših snova. Niti obećanje da nećemo više nikad paliti oganj na oganj, plamen na plamen, vatru na vatru
I zar se nitko slično nije upitao u čitavoj zapadnoj refleksiji balkanskog pitanja, osim Petera Handkea, zar nitko nije postavio to tako jednostavno a opet krucijalno pitanje? Zar je toliko kolektivno pomračenje u trećoj dekadi trećeg milenija ili, ako se uzme i pretkršćanska povijest, nakon deset tisuća godina pismenosti i mišljenja? Zar nikoga zbog toga, bio on dimnjačar ili slobodni zidar, nije sram?
Zar je Natanjahu oličenje dobrote u revanšističkim pohodima na Palestinu? Zar Ameri nemaju petlje da ga zaustave? I zar nitko nema hrabrosti osim fundamentalista i terorista da tom istom Zapadu, pokažu makar simboličku lekciju iz svjetskog poretka i univerzalne pravde koju oni tako razdarušno dijele kad je u pitanju koža ostatka čovječanstva.
Ili, drugačije kazano, zar dvije velike njujorške buktinje što su gorjele prijegotovo četvrt stoljeća nisu krvava lekcija iz svjetskog poretka i njegova nihilizma u kojem ne postoji nitko drugi nego vlastiti građani i njihovo sveto pravo na policijski pendrek?
Više ne gore, na sreću svih nas, vatre krematorija, u kojem se spaljuju inovjerci i njihovi potomci. Znamo otprilike da je između 4,5 i 6 miliona Židova stradalo u nacističkim logorima smrti. No još uvijek ne znamo koliko je pripadnika drugih naroda spaljeno u njima?
Ipak, svemu sramnom pamćenju usprkos, nisu još srušeni svi logori, nego naprotiv, podignuti su mnogi, takoreći u našem dvorištu. U njima su mučeni nevini ljudi, ni krivi ni dužni, samo zato što im prezimena ne završavaju na ić ili baš zato što tako završavaju.
Preživjeli: Živi spomenici brutalnosti
Oni koji su ih preživjeli iako suludi, mudriji su od većine od nas. Imaju ono rijetko skupo iskustvo u kojem nas primozak više nego razum uči da se ne vrijedi osvrtati na fanatike što su u stanju raznijeti vas samo zato što ste upotrijebili jednu krivo naglašenu riječ.
I dok pripaljuju krlju u suton, prisjećajući se logorskih vatri što su obasjavale lica krvnika, slute da možda svanut će neki dan u kojem osim zapadnog i sutonskog požara neće biti nikakvih drugih sramnih, ponižavajućih vatri u kojima bi netko izgarao zbog ideje tako frivolne kao što je ona o našoj jednakosti pred bogom. Pred kojim, kojega nema, ili onim, kojega ima samo usavezništvu sa sotonskim čovjekom?
Veliki hrvatski pjesnik kraja Ottocenta, sjani Silvije Strahimir Kranjčević, proročanski pjeva u svom gotovo starozavjetnom Mojsiju:
“I tebi znaj što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Ti mrijeti ćeš kad u ideale svoje
Počneš sumnjati”
Svaki bi se janpalachovski protest mogao podvesti pod ovu summu poeticu.
I svaki bi zapaljeni prosvjednik bio on židovski ili islamski fundamentalist ili samo sumašedšij pjesnik trebao znati, čovjek gori idući potonjemu: baš tada kad počinje sumnjati, makar i u ideale. Kad ne bi bilo isto tako lude pjesničke nade da:
„Jednoga će dana crveni vjetar planuti, jednoga dana...“ kako je to nesebično snivao mladi Krleža i sam ponesen masarykovskim zanosima i republikama.
Ali i kad plane taj vjetar, ako ikada plane, on više ne bi smio biti uzaludna vatra revolucija za kojom ostaje samo paljevina, čisti ugljik. Kemičari će mi sad reći da je i dijamant ugljik u čistome stanju.
No, ne trebaju nam dijamanti da rasparamo platno naših snova. Niti obećanje da nećemo više nikad paliti oganj na oganj, plamen na plamen, vatru na vatru. Jer, ne ostaje nam ništa do dima, do jeze izgaranja...
Ili, tko će nas pamtiti, budemo li sagorijevali svoje ideale, ako se ne zaustavimo u osporavanju jedni drugih, u mržnjama i sumnjama. Ili, da se poetski izrazim, tko će nas plamtiti?
