Spuž se nalazi na rijeci Zeti, na 10 minuta vožnje od Podgorice, na starom putu za Danilovgrad. U literaturi se prvi put pominje 1379. godine, kada je kralj Tvrtko boravio „pod Spužem u Zeti“.
Iako Spužem dominiraju ostaci otomanske tvrđave koja je podignuta na kupastom brdu („glavici“) koje se uzdiže iz zelene Bjelopavlićke ravnice, nije baš jednostavno pronaći stazu koja vodi uzbrdo.
Ako želite da posjetite ovu tvrđavu, imate dvije mogućnosti. Prva mogućnost je svojevrsna magareća staza koja polazi s parkinga iza željezničke stanice, ali ovaj puteljak je veoma strm. Brdu se lakše prilazi s druge strane: krenite putem u pravcu Martinića (skrenite lijevo iza mosta) i nakon 400 metara vidjećete dvije betonske trake s desne strane puta koje vode gore na privatni parking. Oznaka na stubu ulične rasvjete je nekada postojala, ali je sada jedva vidljiva. Iznad parkinga primijetićete neke košnice a s lijeve strane postoje improvizovane stepenice koje predstavljaju početak staze. Uostalom, mještani će vam rado pokazati kuda da krenete.
Staza je laka i treba vam oko 20 minuta da stignete na vrh brda. Pratite uski puteljak koji vas vodi oko jednog starog rezervoara pa dalje uzbrdo preko stjenovitog terena. Ako napravite ovu šetnju u rano proljeće, svuda ćete vidjeti veliku žutu mlječiku (Euphorbia).
Kada se približavate zidinama, morate da skrenete oštro lijevo. Staza sada postaje prilično uska, ali je to jedini način da se uđe na glavnu kapiju. Potpuno je jasno da je ovo utvrđenje nekada predstavljalo arhitektonsko remek-djelo, jer je savršeno prilagođeno konfiguraciji strmog i stjenovitog brda. Pošto se ovalna glavna kapija nalazila na jugozapadnoj strani, to je neprijatelju jako otežavalo napad. Tvrđava se lako mogla odbraniti, jer su se „posjetioci” našli u izuzetno ranjivom položaju: ako su htjeli da uđu u tvrđavu, morali su da prođu uskom stazom oko glavne kule.
S tvrđave – na nadmorskoj visini od oko 100 metara – imate divan pogled na Spuž, ravnicu i okolna brda. Nije čudo što su Osmanlije ovdje podigli tako važno uporište! To im je omogućilo da kontrolišu plodnu i strateški značajnu Bjelopavlićku ravnicu i put između Podgorice i Nikšića.
Istorija ovog mjesta je vrlo zanimljiva: Spuž su osvojili Osmanlije u drugoj polovini 15. vijeka. Počeli su da ga utvrđuju krajem 17. vijeka, a tvrđavu s jakim bedemskim zidovima je završio Hodaverdi-paša 1704. godine. U to vrijeme utvrđenje je imalo 24 kule, od kojih se neke i danas mogu vidjeti. Ubrzo je Spuž postao zloglasno tursko uporište, iz kojeg su u narednih 150 godina kretale brojne kaznene ekspedicije prema Crnoj Gori.
Od rana dobijenih u borbi sa crnogorskim ustanicima, u Spužu je 1876. godine umro turski general Mustafa Celalettin paša, poljskog-katoličkog porijekla, koji je rođen kao Konstanti Borzecki.
Tvrđava, koja je dugo bila simbol otomanske moći, konačno je napuštena 1879. godine, kada su Crnogorci osvojili Spuž.
A šta se dogodilo nakon toga? Ne znam, ali je jasno da je ovo nekada tako moćno utvrđenje sada prepušteno zubu vremena. Kakva šteta! Sigurno se više ne može obnoviti, ali možda bi bilo moguće osvježiti markaciju na stazi, očistiti okolinu i postaviti informativne table za posjetioce.
(Fotografije: Marianne van Twillert-Wennekes, Paul Wennekes)
Tekst i fotografije su zaštićene autorskim pravima, prenošenje je dozvoljeno uz postavljanje linka i isticanje autora i izvora.
