Negiranje crnogorskoga jezika neće nestati preko noći

Ujedinjeni savjetodavni komitet Kongresne biblioteke iz Vašingtona odobrio je prošle sedmice zahtjev Nacionalne biblioteke Crne Gore za dobijanje međunarodnog koda za crnogorski jezik u okviru ISO međunarodnog standarda. Kako je saopšteno, oznaka za crnogorski jezik biće CNR, nazivi na engleskom i francuskom su Montenegrin, a u originalu će biti na latinici i ćirilično.

Prema riječima mr Sanje Orlandić, time se neće staviti tačka na debate o tome kako crnogorski jezik nije jezik, već će to pitanje „i dalje biti aktuelno u našoj društvenoj zbilji“.

Crnogorski jezik postao je ustavna kategorija prije tačno deset godina, nakon toga je standardizovan i, za sve one koji ga priznaju i koriste, međunarodni kod predstavlja krunu toga uspjeha. Za one koji ga ne priznaju, a neki od njih se njime svakodnevno služe, neće se promijeniti ništa – ističe sagovornica Portala Analitika i saradnica u nastavi sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.

ANALITIKA: Zbog čega je za jedan jezik bitna kodifikacija koju odobrava Kongresna biblioteka u Vašingtonu?

ORLANDIĆ: Kao što mu i samo ime kaže, međunarodni kod za jezik bitan je zbog međunarodne prepoznatljivosti jezika. Značajan je i zbog unošenja publikacija u bibliotečke sisteme. Dosad nije bilo moguće zavesti knjigu na crnogorskome jeziku, već su publikacije nastale na njemu bile zavedene pod nazivima drugih jezika. Takođe, imali smo problema s korišćenjem crnogorskog jezika u savremenoj tehnologiji. Zbog toga što nijesmo imali međunarodni kod, bili smo onemogućeni dodati ga u operativni sistem Windows, samim tim i u Word. Iz istog razloga na Wikipediji nijesu postojale odrednice na crnogorskome jeziku, što će se u skorijoj budućnosti promijeniti.

Kad je riječ o proučavanju crnogorskog jezika, u slavističkim centrima uglavnom postoje kursevi bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika (BCS), a dobijanjem međunarodnog koda nema više nijednog razloga da im se ne pridruži i crnogorski jezik (BCMS).

ANALITIKA: Hoće li se međunarodnom kodifikacijom staviti tačka na debate o tome kako crnogorski jezik nije jezik?

ORLANDIĆ: Iako bi ovđe podrazumijevani odgovor bio da hoće, to pitanje će, nažalost, i dalje biti aktuelno u našoj društvenoj zbilji. Crnogorski jezik postao je ustavna kategorija prije tačno deset godina, nakon toga je standardizovan i, za sve one koji ga priznaju i koriste, međunarodni kod predstavlja krunu toga uspjeha. Za one koji ga ne priznaju, a neki od njih se njime svakodnevno služe, neće se promijeniti ništa. To nam govori i iskustvo naših suśeda iz Bosne i Hercegovine - iako je bosanski jezik priznat i standardizovan prije više od 20 godina, i danas postoje oni koji ili insistiraju na nazivu bošnjački ili negiraju postojanje toga jezika.

Stoga ne možemo očekivati da će negiranje crnogorskoga jezika nestati preko noći, ali možemo biti izuzetno zadovoljni što je crnogorski jezik međunarodno priznat i što konačno dobio mjesto koje mu odavno pripada. Bez obzira na to potiču li od lingvista ili laika, te su negacije uvijek isključivo politički motivisane neprebolom što se crnogorski identitet nije utopio u srpski, iako je to bio jedan od najvažnijih pansrpskih projekata od polovine XIX vijeka do naših dana.

ANALITIKA: Je li „devetogodišnja bitka“ za priznavanje crnogorskoga kao posebnoga jezika u okviru štokavskog sistema, ilustracija političke pozadine i osamostavljivanja Crne Gore u odnosu na region iz koga potiče?

ORLANDIĆ: Borba za pravo na crnogorski jezik traje mnogo duže od devet-deset godina. Još početkom XX vijeka, kad se sistematski počelo raditi na ukidanju tipičnih osobina crnogorskih govora za koje nije bilo mjesta u srpskohrvatskom jeziku, javljali su se glasovi koji su se protivili takvim odlukama i insistirali na priznavanju tipičnih crnogorskih osobina, poput npr. fonema ś, koji je svojevremeno bilježio i Vuk Karadžić, iako ga mnogi danas dozivaju u pomoć kako bi im pomogao u negiranju crnogorskoga jezika. Period od proteklih 100 godina bio je buran i u društvenoj i u jezičkoj istoriji; bilo je pokušaja uvođenja ekavice koji nijesu uspjeli, o čemu postoje brojni dokazi u tadašnjoj štampi, dok je ukorjenjivanje svijesti o crnogorskome jeziku kao ruralnom idiomu tokom XX vijeka izvršeno veoma uspješno.

Bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik nijesu nastali iz srpskohrvatskoga kako se to često tvrdi, jer se o srpskohrvatskome jeziku ne može govoriti prije Bečkoga dogovora iz 1860. godine, a narod na štokavskome jezičkom prostoru svakako je govorio i pisao i prije toga. No, da ne idemo tako daleko u prošlost, nakon raspada Jugoslavije, sve države pristupile su kodifikaciji svoga jezika, tako je bilo i u Crnoj Gori nakon referenduma i sticanja nezavisnosti. Srpski jezik u Ustav Crne Gore prvi put je ušao 1992, ne prije toga, a poznato je u kakvim je uslovima taj Ustav nastao. Stoga nije bilo nikakvoga razloga da se u Ustavu Crne Gore iz 2007. crnogorski jezik ne proglasi službenim.

ANALITIKA: Može li se desiti da pojedini crnogorski autori i ubuduće navode neki drugi jezik za onaj na kome pišu, kako bi time dobili prepoznatljivost na širem prostoru i za veći auditorijum?

ORLANDIĆ: Crna Gora nikad nije imala tako fleksibilan pravopis kao što ga ima danas. Pravopis crnogorskoga jezika u potpunosti je uvažio naslijeđenu normu iz srpskohrvatskoga jezika na kojoj su se obrazovale generacije Crnogorki i Crnogoraca. Uz naslijeđeni standard, Pravopisom je dozvoljeno koristiti i jekavsku jotaciju suglasnika s, z, d, t i c za koju nije bilo mjesta u srpskohrvatskom standardu (ispravno je i djed i đed, i tjerati i ćerati i sjekira i śekira itd.). Dakle, ovim Pravopisom nikome nije uskraćeno bilo kakvo jezičko pravo, već je onima koji žele da koriste tipične crnogorske oblike rasprostranjene na cijeloj crnogorskoj teritoriji to omogućeno.

Nije crnogorski standardni jezik izjednačen s narodnim govorima, niti je sve pravilno. Svako ko priznaje crnogorski jezik i ko želi da ga koristi u Pravopisu crnogorskoga jezika ne može naći prepreku, a svakako prema našem Ustavu jezici u službenoj upotrebi su albanski, bosanski, hrvatski i srpski, te pravo na njihovo korišćenje i stvaranje na njima ne može se dovoditi u pitanje.

ANALITIKA: Što će prepoznavanje crnogorskog jezika značiti za prevođenje s našeg jezika i na naš jezik?

ORLANDIĆ: Za prevođenje je veoma bitno da postoji standard, kako za izdavaštvo tako i za međunarodne organizacije te predstavnike naše zemlje koji mogu tražiti da koriste svoj jezik. To nikako ne znači da će se prevoditi s ostalih štokavskih jezika jer, kao što znate, i u Pravilniku o programskim standardima u elektronskim medijima jasno se navodi da se svi strani sadržaji prevode ili sinhronizuju na crnogorski jezik, osim ako je riječ o jezicima koji su u službenoj upotrebi u Crnoj Gori.

ANALITIKA: Na koji način će kodifikacija doprinijeti promociji Crne Gore i njenog nasljeđa i da li bi uvođenje Dana crnogorskog jezika dodatno doprinijelo široj popularizaciji našeg jezika unutar granica Crne Gore?

ORLANDIĆ: Kao što rekoh na početku, međunarodni kod predstavlja krunu za dosadašnji rad montenegrista, kako onih koji su postavili temelje montenegristike, tako i onih koji je konstantno unapređuju. Otkad je osnovan Institut za crnogorski jezik i književnost koji je prerastao u Fakultet za crnogorski jezik i književnost, trudimo se da vodimo plansku brigu o crnogorskome jeziku, da radimo na razvoju jezičke svijesti u Crnoj Gori, te proučavanju crnogorskih književnih i jezičkih tendencija u prošlosti i sadašnjosti, s ciljem da očuvamo crnogorsku jezičku i književnu, a samim tim i kulturnu baštinu; doprinesemo promociji crnogorskoga jezika i književnosti u Crnoj Gori i Evropi; naučnoistraživačkome radu u oblasti jezika i književnosti i poboljšanju informisanosti o crnogorskome jeziku i književnosti i njihovim karakteristikama u Crnoj Gori i dijaspori.

S obzirom na napade kojima smo izloženi od osnivanja, to nije uvijek lako, ali pokazali smo da smo nepokolebljivi i da ćemo istrajati u našoj misiji. Fakultet je već prepoznat kao institucija od značaja koja je, pored obrazovne uloge, poznata po izdavaštvu kroz koje njeguje i gradi crnogorski multikulturni identitet. Svakako da bi proglašenje Dana crnogorskoga jezika bio lijep gest i praznik za montenegristiku, a nama dodatni povod da organizujemo aktivnosti u cilju promovisanja našeg jezičkog i kulturnog blaga, kojeg se ne bi zastiđele ni mnogo veće države, i što je veoma važno, bez pretenzija na prisvajanje kulturnog bogatsva naših suśeda.