Nekada davno, iza sedam gora i jednog mora, postojalo je jedno malo kraljevstvo. Legenda kaže da je kraljevstvo krasila neobično snažna ljepota, da su noću, na bistrim planinskim jezerima po mjesečini, dolazile vile da se kupaju. Kažu, makar se tako pričalo, da su tom zemljom vladali samo pjesnici, a da su svi ljudi u lijepom kraljevstvu bili gorostasni ratnici, sa velikim brkovima i mekim srcima.
Tu čudesnu zemlju, u kojoj su gore izranjale iz mora, čuvajući drevne gradove, su vjekovima pokušavali osvojiti razni osvajači, ali se mali narod uvijek nekako uspijevao odbraniti.
Da li uz pomoć vila, kako legende pričaju, ili nekako drugačije, ko će znati? Kažu, makar se tako pričalo, da su jednom ostali bez metaka i da su svoje pjesme istopili u bojeva zrna.
Kažu, makar se tako pričalo, da su jednom ostali bez metaka i da su svoje pjesme istopili u bojeva zrna
Zemljom je, u vrijeme ove bajke, vladao stari kralj, koji je volio da piše pjesme i pozorišne komade. Na njegovom dvoru je odrastalo devet prelijepih princeza, o čijoj se ljepoti pročulo do najmoćnijih careva, kraljeva, kneževa i vojvoda, te su vremenom i same postajale kraljice i vojvotkinje. I tako je stari kralj postao đed cijeloj četi unuka koji će jednom postati slavni vladari.
Međutim, od svih njih, kralj je posebno volio jednog. Dječak je odrastao uz đeda na dvoru, sve dok i sam nije postao vladar u svojoj zemlji.
Kako se priča tužne bajke završava, znate i sami. Stari kralj zbog svog monstruoznog unuka koji je želio malo kraljevstvo za sebe, umire u tuđoj zemlji, napušten od svih, a vojska malog izdajnika zauvjek rastjeruju vile sa planina. Od njih su ostale samo priče, kako su slomljenih srca isčezle sa plamenom kuća, porodica, djece… onih, koji su samo željeli da sačuvaju svoj kutak u toj dalekoj, maloj zemlji, iza sedam gora i jednog mora…
Iako stilski romantizovana, ova bajka je istinita - sve osim dijela sa vilama je realnost, a koji to narod može za sebe reći? Mada, vile će se grabiti kroz vjekove da nam dostojan vijenac sapletu. Evo da vidimo.
Tragične priče su tužni stereotip našeg trajnja, ali postoji ta dirljiva naivnost, neko će reći strožu riječ, koja nas tako tačno opisuje, i tako uporno, kao teško prokletstvo prati kroz milenijume. Ta naša romantizovana lakovjernost, sklonost ka lakom žrtvovanju, odsustvo racija u službi svog interesa, jedna dionizijska razuzdanost u sopstvenoj tragediji, koja se otima između heroizma i zabluda, između junaštva i hipokrizije, vječite provincijalnosti pa ođednom eksplozije briljantnosti.
Te eksplozije, ti incidenti, događaji, pojedinci, čine ovu šačicu zaluđenika vrijednim pomena u civilizacijskom “Hall of Fameu”. To, kako ti bljesci izuzetnosti zasjene siromaštvo, zatucanost, mitomaniju… Kako se njima trgnemo iz tih naših „tragedija“, kako vaskrsnemo iz naših „smrti“.
I pišući ove redove, dok slušam Šopenov Nocturno, savršeno dobro „legne“ kad se evocira na… na tu nevjerovatnu štampariju na pradavnom Cetinju, u nekoj zabiti gladnih i nepismenih, tu žeđ za prosvjećenjem!
Pa taj Rade, ludi i briljantni genije sa Njeguša, koji je jedini budan u gradu, dok se muči da razumije logiku kosmosa! Ima nešto što Crnogorce aktivira u muci, valjda zato što je baš „muka“ prirodno stanje ovog naroda.
Sjetim se tako, kada su moji preci po majčinoj liniji, kao već stari ljudi brodom preko okeana pobjegli od gladi. Uplovljavajući u luke Njujorka, dah im je zastajao pred monumentalnošću Kipa slobode, budeći im u prsima snažnu nadu, da će već sjutra biti bolje.
S broda pravo u dugačke emigrantske redove, da se radno sposobni odvoje od starih i bolesnih i usmjere na poslove. Kada su naivni i zbunjeni baba i đed iz crmničkih krša, kao „stari i nemoćni“ bili odbijeni za poslove, nakon cjelodnevnog čekanja u redu, đed je popeo babu na sto, i kako bi pokazao da može, uradio jedino što je umio i mogao, kukavac. Zaigrao crnogorsko oro!
U našoj beznadežnosti se rađa kreacija. Beznadežnih trenutaka u našoj istoriji je bilo bezbroj, a taman toliko imamo i izuzetnih umjetnika. I tako se aktivira ta inercija kreacije, prirodne sklonosti ka umjetnošću, potreba za stvaralaštvom, onda kada je najteže! Kad je trpeza prazna, kada se gubi država, dom, kada nema drugih opcija. Kao da nas taj neki gen od praskozorja, baš tada budi, zanese u tom kreativnom transu, kao neku rusku balerinu.
U našoj beznadežnosti se rađa kreacija. Beznadežnih trenutaka u našoj istoriji je bilo bezbroj, a taman toliko imamo i izuzetnih umjetnika
Bajka o prognanom kralju, isčezlim vilama i otetoj zemlji se nastavlja u italijanskoj provinciji Gaeti. U trenutku potpunog očaja, bolesni od nostalgije za Lovćenom, među prognanim ratnicima u tuđini, rađa se čista magija, dostojna bajke koju vam pričam.
Iz želje da nepravdu prema Lovćenskim vilama pronesu svijetom, crnogorski emiganti prvi put u istoriji snimaju film! Baš poput babe i đeda sa njujorških dokova, kao Aska koja je plesala pred gladnim vukom, Montenegrini iz seoskih vrleti počinju da stvaraju sagu o svojoj tragediji dirljivo i pretačno nazvanom Voskresenja ne biva bez smrti. U najelitnijem filmskom studiju na planeti - Cinecita, prije nego je i nastao Holivud, crnogorski ratnici postaju glumci.
Ako obratite pažnju, među statistima i manjim ulogama vidjećete ikonične heroje naše istorije, poput glavom i bradom, ni manje ni više, nego generala crnogorske i argentinske vojske, borca za Pravo, čast i slobodu Crne Gore - Krsta Zrnova Popovića.
Samo snimanje je bilo bajka za sebe, tu su se nevjerovatne storije dešavale, poput one kada se crnogorski oficir na snimanju zaljubio u super zvijezdu Elenu Sangro sa kojom je imao romansu. Kada je saznao da je ona u vezi sa slavnim pjesnikom i političarem Gabrielom D Anunziom, mladi oficir je sebi oduzeo život! Ni sanjali nijesu, ti ratnici bez svoje zemlje, koji su tek sahranili svog kralja, da pišu istoriju, time što je to prvi put u istoriji da se u cilju političke borbe, angažuje film kao sredstvo!
Ovi dani neodoljivo podsjećaju na ispričanu bajku, zar ne?
Vidimo se na Lovćenu!
