Crnogorski slobodari i vitezovi u odbrani države od okupatora i domaćih izdajnika

Crnogorski patriotski, državotvorni, emancipatorski, zelenaški, suverenistički idejni i politički narodni pokret, u domovini i egzilu, od 1919. do 1925, (i godinama kasnije), djelovalo je snažno, odvažno, martirski, stradalnički i hrabro ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE. 

Njegovi pripadnici u domovini i emigraciji bili su odani nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi Kraljevini Crnoj Gori i položenoj zakletvi njenom ustavno-pravnom sistemu i suverenu kralju Nikoli I Petroviću Njegošu i emigrantskim crnogorskim vladama (1919-1925), na čijem čelu se nalazili Jovan S. Plamenac i generali Milutin M. Vučinić i dr Anto Gvozdenović. 

Veliki broj njih bio je u Crnogorskoj vojsci u Italiji (1919-1922), na čijem čelu se nalazili najprije komandir Petar Milov Lekić, a potom brigadiri Andrija Vidov Raičević, Đuro Novakov Jovović i Krsto Zrnov (Todorov) Popović.

Krsto Zrnov Popović

U domovini, otadžbini Crnoj Gori naročito jak ustanički, komitski, gerilski pokret za slobodnu i suverenu Crnu Goru, bio je u raznim djelovima, područjima Crne Gore, koja je od kraja 1918. godine bila žrtva brutalne i nasilne aneksije i okupacije, izvršene od strane srpske (srbijanske) vojske i njenih pomoćnih paramilitarnih trupa i bandi, a pod egidom dinastije Karađorđević i vlade Nikole Pašića, a potom i drugih beogradskih vlada i vlastodržaca.

U predstavci više od 40 crnogorskih ustaničkih prvaka 24. septembra 1919. podnijetoj iz šume crnogorskom generalnom konzulu u Rimu Veljku Ramadanoviću govori se o stanju u Crnoj Gori, borbama sa okupacionim snagama, njihovom teroru nad narodom, te u kojoj se ističu zahtjevi za evakuaciju srpskih trupa iz Crne Gore i protestuje protiv držanja saveznika prema Crnoj Gori.

U toj Predstavci, navodi se, između ostalog, i sljedeće:

"Crnogorski narod preko svojih predstavnika i preko izaslanika saveznika, još od početka okupacije Crne Gore od strane Srbije, koju je izvršila pod zaštitom Francuske, nekoliko puta je činio predstavke i protest našim moćnim saveznicima o nasilnoj okupaciji koja je izvršena protivu volje naroda, i o najnesrećnijim događajima koje zvanična Srbija - preko njenih vlasti sa vojskom pokupljenom iz sviju jugoslovenskih pokrajina, činila u Crnoj Gori...

Ustanički komandant Đorđije Vukov Kustudić

Svi ti protesti kao i neprestane borbe i pokolj koji se vrši na cijeloj teritoriji Crne Gore od 24. decembra pr. g. nijesu našli nimalo odziva kod saveznika, koji nijesu htjeli ni da čuju za vapaj Crnogorskog naroda, da se oslobodi od krvave vladavine Srbijanske da ga ne ubija, ne pljačka, ne zatvara pod mračne voltove; ne pali mu kuću; da ga nasilno ne nagoni ba regrutaciju i na polaganje zakletve Srbijanskom Kralju i da mu mrazi sve ono što je najsvetije Crnogorcu.

Ustaši crnogorski po mogućnosti oružanom rukom sprječavali su srbijansku vojsku i upravu da ne vrši krvavi teror Crnoj Gori, ali se njihovoj navali nije moglo niti može odoljeti.

Vidjeći zvanična Srbija da naši saveznici nemaju nikakvog obzira, pažnje ni sažaljenja na sve ovo što se događa u Crnoj Gori od nesrećnog naroda, niti pak da pokazuju ikakvog interesovanja da se spriječi taj nečuveni zločin koji se vrši nad crnogorskim narodom- ona preko svojih vlasti i danas sa vojskom i našim domaćim izrodima, svakodnevno sve više vrši pokolj, paljevine kuća, sistematska uništavanja frutova i stočne hrane radeći tako da potpuno umrtvi crnogorski naord i pokolje među sobom, da se niko živi ne smije čuti a budu li progovoriti o nesrećnom stanju, te da bajagi, dokaže svijetu kako je crnogorski narod zadovoljan sa postojećim stanjem i njenom vladavinom...

Komandir Savo Čelebić

Dakle, svakome je jasno kao bijeli dan, da je zvanična Srbija pod zaštitom zvanične Francuske, preduzela najgroznije mjere da se potpuno uništiti Crnogorski narod, a ono što preteče da silom naćera da prikloni glavu i da se predade Srbiji. Kao god i ranije tako i sad - po deseti put - iznuđuju potpise od naroda da su za Kralja Petra i ne pitajući potpisuju imena ljudi iz pojedinih plemena, da izjave i napišu nekakvu zakletvu za koju narod ne zna. To čine kako biše saopštili Konferenciji mira i javnosti da je Crnogorski narod dragovoljno uz njih. 

Mi im svečano i otvoreno pred čitavim svijetom dovikujemo da je to njihovo sve laž i grozna podvala - svojstvena samo njima - kao i to: da je sav Crnogorski narod, izuzimajući nekoliko izroda i izdajnika plaćenih iz Dispozicionog fonda Pašićevog, za slobodu i nezavisnost Crne Gore i za svoga ljubljenog Kralja Gospodara Nikolu I. Da je tako to se najbolje vidi iz krvavih događaja koji se odigravaju u Crnoj Gori evo skoro godinu dana. 

Mi smo svjesni da narod sa ustašima Crnogorskim, iznuren glađu, bolešću, bez ikakavih sredstava, oružja i municije vojsku Srbijansku i onu iz sviju pokrajina jugoslovenskih, kao god i vlasti i upravu ne može pobijediti i izagnati iz Crne Gore, pošto je vojska, kao što smo ranije naveli, snabdijevena sa svim vojničkim potrebama i svakovrsnim modernim oružjem, tim prije, što su upotrijebili sve sile da sa vojskom potpuno pokore Crnu Goru. 

Svjesni smo i toga, da nije Srbijanske vojske i uprave u Crnoj Gori, da bi smo se mi sa našim domaćim izrodima brzo razračunali i svemu civilizovanom svijetu dokazali: što je volja Crnogorskog naroda.

Komandir Marko Vučeraković

Obzirom na sve gore istaknuto, kao i na to što je svakome jasno poznato da nije bila volja Crnogorskog naroda, ona rezolucija koju su Srbijanska vlada, uz pripomoć naših izroda, skovali i preko nekakve rulje, tuđinskih plaćenih agenata, objavili u polovini mjeseca novembra prošle godine u Podgorici, a pogledom na činjenicu što su do sada faktički naši saveznici potpuno zatvorili oči pred svim događajima koji se ovamo odigravaju i da nehoće da čuju vapaj Crnogorskog naroda - premda o tome je svima saveznicima dobro poznato o svemu nešto od naših predstavaka, nešto iz izvještaja njihovih izaslanika a nešto iz poštene i iskrene svjetske javnosti. Ovijem najkarakterističnije protestujemo i gnušamo se na postupak naših "moćnih i velikih saveznika" i sa najvišim negodovanjem gledamo na njihovu pomoć i intervenciju.

Crnogorski narod zajedno sa svojom slavnom Dinastijom Petrović Njegoš – kroz čitava stoljeća znao je sačuvati svoju slobodu, čast i dostojanstvo i od spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja, pa će to i sada sa svojim požrtvovanjem umjeti i htjeti sačuvati.

Kao što rekosmo ne tražimo ničije pomoći, a tražimo da se niko sa strane, na ovako iznuireni i izmučeni narod, koji je sve svoje, boreći se slavno rame uz rame sa svojim saveznicima protivu zajedničkog neprijatelja, za pravdu i slobodu, žrtvovao i ostao bez ičega, ne miješa u našu kuću – milu domovinu Crnu Goru – jer je to zagarantovano i božijim i ljudskim zakonima svakome narodu na svijetu, pa valjda i mi spadamo, na moru zemaljskome kao i drugi narodi. 

S toga razloga, a pošto su Srbijanska uprava i vojska prevarom i sa zadnjom namjerom, ušili u Crnu Goru, najodlučnije protestujemo i zahtijevamo da se Srbijanska vojska sa upravom odmah makne iz Crne Gore i da saveznici ne dozvole da dalje ijedne minute ostanu Crnu Goru, nego neka ostave Crnogorski narod da se sam među sobom razračuna što želi, pa će onda čitavome svijetu biti jasno što je i koja je volja Crnogorskog naroda“.

Komitski četovođa oficir Radojica Nikčević

Ovu predstavku sačinili su i uputili u ime „Crnogorskih ustaša“, odnosno, crnogorskih ustanika - Šef (Komandant) svih ustaša Crne Gore komandir Krsto Popović, Živko M. Nikčević, sekretar Ministarstva unutrašnjih poslova, Milisav J. Nikolić, sudija i bivši potpredsjednik stare Crnogorske skupštine, komandiri: Savo Čelebić, Đuro Kapa, Marko Vučeraković, Pero Vuković, Mato Todorović, Andrija Stanković iz Bjelopavlića, Ibro Bulatović, Vujo Bulatović, Spasoje Milić Kuč; kapetani: Ilija Damjanović, Dušan Vuković, Niko Kašćelan, Milo Leković, Andrija Dragutinović, Ivan Bulatović, Dragiša Bojović, Todor Borozan, Simo Krivokapić, plemenski, Vasko Marojević, plemenski, Boško Ćetković, plemenski četovođa, Radojica Nikčević, četovođa, Nikola Nikolić, poručnici: Kosto Radović, Jovan Nikolić, Vaso Marković, Krsto Vujović, Tomaš Grujović, potporučnici. Petar Nikolić, potpor. Miloš I. Nikčević, potpor. Marko Vujović, Pajo Popović, Savo Vuković, Marko Popović, Đorđije Mijušković, Tomica Peković, Đorđije Kustudić, komandir Spasoje Gardašević, učitelj Milisav Nikčević, sveštenik Ljubo Nikolić, kaluđer Nikodim Janjušević.

(Citirano prema: prof. dr Šerbo Rastoder, „Skrivana strana istorije...(1919-1929)“, tom 2, Bar, 1997, str.718- 724).

Komandir Niko Kašćelan

Lord Roper Parkington bio je generalni crnogorski konzul u Velikoj Britaniji (London) od 1910. do 1921. Branio je pravo na opstanak Crne Gore kao nezavisne države i osuđivao srpsku agresiju na Crnu Goru. Roper Parkington pisao je 15. avgusta 1922. svom prijatelju dr Vojislavu M. Petroviću: 

„O Srbima nemam više pozitivno mišljenje jer se po mom rasuđivanju vrlo loše ophode prema Crnogorcima. Sa velikom žalošću postao sam svjedok činjenice kako su Srbi upropastili Crnu Goru i doveli do njenog brisanja sa karte Evrope“ [1].

Među istaknutim crnogorskim slobodarima i vitezovima koji su od početka 1919. godine do početka 1923, vojevali ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE bio je i Božo Borozan sa Bokova (cetinjska oblast). Okupacione snage režima KSHS i drugi predstavnici vlasti su ga stalno progonile, a on je sa saborcima prkosno vodio ustaničku oslobodilačku borbu kroz crnogorske klance, gudure i šume. 

Progonitelji, okupatori i osvajači Crne Gore, koji su terorisali crnogorski narod, od kraja 1918. i stalno nakon toga u vrijeme trajanje monarhističke države, crnogorskog rodoljuba Boža Borozana su, poput drugih saboraca, oglasile i ucijenile kao odmetnika i optuživale su ga, lažno da je navodno bio „pljačkaš“ i „nasilnik“, samo zato što je vodio legitimnu borbu za postojanje Crne Gore i za povraćaj njene otete slolobode i što je oružanom rukom borilo za vaspostavu svoje domovine. Nakon nekoliko godina gerilske borbe, bio je silom prilika prinuđen da se preda organima vlasti KSHS. 

Oficir Ivan Bulatović

Crnogorski komita - ili kako ga je represivni aparat Kraljevine SHS tretirao„oglašeni i ucijenjeni odmetnik“ Božo Borozan predao se 2. januara 1923. načelstvu cetinjskog Okruga KSHS. 

O tome piše beogradska „Politika“ sljedeće: „Podgorica, 2. januara. Noćas se predao načelniku sreza cetinjskog ucenjeni odmetnik Božo Borozan. Borozan je bio član jedne od najopasnijih odmetničkih družina koja već godinama vrši nečuvene pljačke i nasilja po drumovima u crnoj Gori“ [2]. 

Nakon predaje, on je utamničen od strane tlačitelja crnogorskog naroda.