Teče sedmi mjesec od kada sam počeo da pišem za Analitiku. Prirodno, fokus moje optike bio je usmjeren na teme postizborne, „oslobođene” Crne Gore.
Negdje mi je i zanatom posla kojim se bavim, zanatom režije, usađeno da stvarnost posmatram kroz fenomene, da paradokse identifikujem, nepravdu osvijestim, laž demistifikujem i, u konačnom, alarmiram javnost ,ovim tekstovima kao pištaljkom, i skrenem pažnju.
Nije li to opšta misija umjetnosti? Ovog puta, odlučio sam, da sa vama podijelim kako izgleda moj život u “oslobođenoj” Crnoj Gori, od kada pišem ovu kolumnu.
Do kad ćemo svoju nezavisnost skupo plaćati - najboljim godinama života koje su „pojeli skakavci”
U prvom talasu euforije političkih pobjednika i njihovih simpatizera, a i onih koji su to postali nakon izbora (poltrona i interesdžija) bilo je najgore. Ta euforija iznenadnog osjećanja moći dovela je do toga da su određene ličnosti u stanju ushićenja toliko odlučno istupile, istrčale, poskidale sve slojeve trodecenijskih kameleonskih maski, baš zato što su mislili da će TAKVA Crna Gora trajati decenijama.
Ona u kojoj su građani i intelektualci sa Belvedera huligani, a u kojoj je na silu sprovedeno ustoličenje odraz slobode vjerskog obreda, dok se Cetinju drži čizma na vratu…
To je i ona Crna Gora u kojoj su krimosi sa cijevima iz manastira mjerilo za biti ili ne biti “dostojan”, za bilo što u životu, a u kojoj su botovske katakombe ispod Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici vodeća “institucija kulture”. Manastirske katakombe sa stotinama kompjutera iza kojih nas takozvani mimeri, uz blagoslov i pare crkve i institucija, vrijeđaju jezikom ulice. I nas i naše porodice.
U tom, dakle, naletu euforije, moje prve kolumne pratio je i prvi talas reakcije na njih od nove društvene „elite”. Petparački portal In4s, čija je uređivačka politika ispod etičkih standarda Informera, i to iz epohe tekstova o sodomiji iz kreveta poznatih, redovno je lažima huškao vjerujući narod na mene.
Moj inbox je tih sedmica bio pun poruka prijetnji i uvreda, čijoj kreativnosti u toj mračnoj orgiji nacionalizma i vjere, kao da nema kraja. Bogobojažljivo stado nadojeno mržnjom, žedno krvi, samo čeka da bude pušteno s lanca… Da se smrzneš!
Tada ni ministarka javne uprave, niti bilo ko drugi iz sistema, nije vidio ništa sporno u toj javnoj medijskoj svetosavskoj giljotini, a ovih dana se, u ime etike u novinarstvu, pale alarmi sa tih adresa zbog priloga Gradske TV. I dok lično smatram problematičnim prezenterski stil u informativnom programu kada je taj prilog u pitanju, to ne mijenja činjenicu da je izrečeno u tom prilogu - istina!
U mom slučaju, i slučaju na destine aktivista i ljudi iz javnog života koji su bukvalno bili medijski stavljeni na stub srama i izloženi monstruoznoj diskreditaciji, niko iz institucija nije ni riječ rekao.
Međutim, znamo se mi od ranije. Dobro mi je poznat taj vjerujući pravoslavni balkanski stereotip - ćelava glava, ratni zločinac na bicepsu, a u srcu - Kosovo. Znamo se i srijećemo redovno kroz moju karijeru. Još od LGBT aktivizma, kad su nas brutalno fizički napadali uz blagoslov svetih otaca, a navijači i popovi na tom primjeru sačekuša u mraku ukapirali da su - braća u Hristu.
To se, međutim, dogodilo u prošloj epohi. Epohi u kojoj su institucije, ambasade, čak i tadašnji premijer pružili svu neophodnu podršku i osudili napad.
Podsjećanja radi, te je godine Freedom house Crnoj Gori uputio kritike baš zbog tog događaja. Danas, vrijednosti naših napadača sjede na okupiranom tronu Crne Gore, pa zamislite kroz koju optiku posmatraju mene kao autora ove kolumne, ali i sve nas koji drugačije od njih gledamo na svijet. U međuvremenu, kolumna za Analitiku je postala sve čitanija, a oko nje ste se, kao oko vatre u hladnoj noći, okupljali vi, čitaoci, koji ste ovim redovima udahnili i dodatnu relevantost i pozornost.
Vaši komentari, vaše dijeljenje tekstova i vaši komplimenti (da zaobiđemo lažnu skromnost), doveli su do toga da svakog četvrtka izjutra, religijsko-nacionalističke fanatike iz kabineta institucija, redovno zaboli glava. (Ako nekom hejteru smeta što se zahvaljujem svojim čitaocima, u vremenu kada te samo jedan lajk može smjestiti na krajnju marginu, molim ga da prestane da čita jer ili nema dobru namjeru ili je zalutao na ovaj portal). Naravno da se priča nije završavala jutarnjim Aspirinom, četvrtkom izjutra.
Započela je faza masovnog zatvaranja vrata, podmuklih pokušaja marginalizacije i uporna botovska diskreditacija. Zatim se, u toj inerciji odnosa prema mom prezimenu, akcija proširila i na članove moje porodice, ni krive ni dužne, jer nužno ne moraju, niti uvijek dijele moje stavove.
Naravno, sve se radi u stilu apsolutne delikatnosti i tajnosti, jer partneri sa Zapada ne gledaju blagonaklono na progon intelektualaca, umjetnika i kritičkog promišljanja. Za većinu stvari koje mi se trenutno dešavaju u okviru obračuna političke elite sa mojim “bezobraznim jezikom” ne bih ni znao da se čitaoci kolumne, ujedno i saborci za građansku, prozapadnu i slobodnu Crnu Goru, ne nalaze u njihovom najbližem okruženju!
Zamislite u kakvu paranoju upadaju sada mali bogovi kancelarija dok razmišljaju ko to može biti!?
Da, zamislite, i u institucijama se nalaze redovni čitaoci ove kolumne! Od njih, iz osjećanja pravde, empatije i ljudskosti, ponekad dobijem upozorenje da se sagnem, pripazim, da je izrečeno “to i to”, ne bih li se nekad uspio zaštititi od napada „bogobojažljivih”. To što vrijednosti na koje podsjećam i iza kojih stojim preskaču rampu političkih granica za mene predstavlja najveće zadovoljstvo!
Ovu vlast je formulisala, podržala i instalirala crkva i sagrađena je od brojnih pojedinaca vjernika, te pokušavam iz njihove vizure da sagledam sebe i ljude koji misle i nastupaju slično.
Ako je Hrist njihov master guru i ako se vode postulatima koje je Hrist pokazao kao put ka spasenju, ne bi li na nas morali gledati sasvim drugačije!? Ako je Hrist, izmučen i izranjavan na krstu, u momentu nezamislive fizičke patnje, mogao naći u sebi oprost za vojnike koji su ga razapeli, i rekao: „Oprosti im, bože, ne znaju što čine!”, zar se od pravog hrišćanina ne bi očekivalo da satisfakciju traži u oprostu, a ne u revanšizmu prema onome za kog vjeruju da je grešan?
Dobro mi je poznat taj vjerujući pravoslavni balkanski stereotip - ćelava glava, ratni zločinac na bicepsu, a u srcu - Kosovo
Iako nisam vjernik oduvijek se divim metafori Hrista kao savršenom modelu moralne ispravnosti. Vi, pravoslavni hrišćani srpske crkve, toliko često ime Hristovo pominjete, dok je posljedica vaše vjerenajveća mržnja, netrpeljivost i progon neistomišljenika koje ova zemlja pamti.
Neshvatljivo mi je da nijedan od svih tih građana koji su šetali na litijama nije javno istupio i protestovao u odnosu na jezik netrpeljivosti, politizaciju vjere i generisanje mržnje kroz vjerska pitanja! Hrist je u Jerusalim ušao na magarcu, a njegov ovozemaljski sluga Joanikije na Cetinje u helikopteru.
Daleko je Hrist od ovakve Crne Gore, čim se zbog vas ja moram paziti od “plivača” za časni krst! Čim me moja zemlja zbog javne riječi targetira. Kakva je to zemlja i kakva je to sloboda koja se “desila”, a u kojoj svaka promjena vlasti nanovo definiše ko je relevantan, ko je talentovan, ko je kreativan!?
U zjenici svake demokratije je sveto pismo - nezavisnost intelektualaca, imunitet od političkog pritiska i garancija očuvanja njihovog integriteta, dostojanstva i prava na slobodu govora! Kome se, molim vas, ovdje desila sloboda? Nama, nezavisnim intelektualcima, nije! Do kad ćemo svoju nezavisnost skupo plaćati - najboljim godinama života koje su „pojeli skakavci”.
Kada se u funkcije i fotelje uskače preko noći, bez izgrađenog osjećanja služenju nečem višem od sebe - svojoj zajednici prije svega - sistem u temelju ima grešku. Jer, kad iz siromaštva ličnog iskustva, etičkog standarda i suženosti vidokruga života pomisliš da si sjeo na neki tron, pa te onda vozači, tjelohranitelji i ulizice ubijede u neku drugu stvarnost, zaboraviš da je tvoj osnovni i jedini zadatak, ujedno i privilegija, da kao javni funkcioner - služiš! I onima koji misle kao ti i onima koji misle drugačije od tebe!
Da bi izgradio to osjećanje, moraš imati svijest o svetoj prirodi tog zadatka, kroz emociju koju nosiš prema svojoj zemlji. Ako te zaobišla privilegija da služiš svojoj umjesto tuđoj zemlji, teško da ćeš izgraditi zdrav odnos prema funkciji. Ostaješ plemenski poglavica, a nezavisni intelektualci tvoji neprijatelji, umjesto saveznici.
Mjeseci prolaze, politička situacija se iz dana u dan bitno mijenja, a oni „euforični” sa početka „oslobodilačke“ priče, ostaju na bojnom polju sami, napušteni i golišavi, dok u agoniji blama i izgubljenog obraza smišljaju opravdanje - zašto su preko noći napustili ideju o slobodnoj Crnoj Gori.
Amerikanci su ih iznenadili svojim all star diplomatskim timom, partije su se povukle u tajne kombinatorike i ostavile ih same, a euforiju je zamijenio strah za budući status.
Mi ćemo, uprkos pritiscima, nastaviti da se čitamo, četvrtkom izjutra…
