Okončano je, reklo bi se, višemjesečno imaginarno lutanje predsjednika države Jakova Milatovića. Lutanje kao simbol političke nesnađenosti, a nikako odstupanja od duboko ukorijenjenjenih ideoloških uvjerenja.
Predsjednikov najnoviji istup potvrdio je samo jedno – onaj koji je politički stasasavao na krilima ideja Momirovog SNP-a, jednostavno nema širinu za drugačije viđenje stvari i političko promišljanje. Momovo učenje ostaje vječito izvorište štetnih stavova. Sa tog izvora Milatović pije vodu od ulaska u politiku. I nema te maske, niti celofana, performansa, kojima bi prikrio svoje ideološke porive.
25Predsjednik je premijera pozvao na dijalog. Da PES saga nije naša svakodnevna realnost, prvi utisak bi možda bio - pristojna kohabitacija konačno će profunkcionisati. No, realpolitički posmatrano, jasno je da ovaj nagli preokret ne simbolizuje težnju za pozitivnom promjenom kohabitacionih tokova. Od momenta kada je Milatović javno napustio PES, kohabitacija faktički nije ni postojala. Milatović je, umjesto sa Spajićem, uglavnom komunicirao sa PR službom PES-a. Drugačiji susreti bili su rijetkost, a Milatovićevi pozivi na dijalog do sada su uglavnom ignorisani.
Pozadina najnovijeg obrta može biti dvojaka. Najprije, realna je mogućnost posredništva zapadnih ambasada kako bi se, bez prijevremenih parlamentarnih izbora pokušala prevazići politička kriza, zarad efikasnosti u sprovođenju reformske agende.
Ako je Milatović dijalog inicirao uz posredništvo zapadnih diplomata onda se s pravom može reći da Zapad zagledan u Milatovićev i Spajićev treći put ne misli dobro Crnoj Gori, već pravi kompromise koji su plod širih interesa, preciznije rečeno, preživljavanja EU, nauštrb duboko štetnih posljedica po zemlje kandidatkinje, u ovom slučaju, Crnu Goru.
Makar bi bilo očekivano da iskusne diplomate između redova čitaju ono što je nekad i vaskolikoj javnosti teško dokučivo. Ipak, očito da je posrijedi opasna kratkovidost koja je u porastu, umjesto nasušno potrebnog opadanja.
Ako je Zapad zaista odigrao ključnu posredničku ulogu, pitanje je zašto pritisak nije usmjeren ka Spajiću. To bi, nekako, djelovalo mnogo logičnije. Milatović je, s aspekta zapadne vizure, bio katalizator evropskog puta. Iako su motivi bili političke prirode, dakle, podstaknuti ličnim animozitetima, kritikovao je sve što nije valjalo, vraćao zakone, upinjao se do neslućenih visina kako bi se politički distancirao od oslobodilaca.
Nego, izgleda da lekcije crkvene kontrarevolucionarne škole ulaze u krv i zauzimaju sve ćelije organizma, do onih najsitnijih. Podsjećanja radi, predsjednik je tokom izlaganja na 2BS forumu, pozvao na okupljanje građanskog centra i oživljavanje takozvanog trećeg puta. I tada sam ukazala da to nije simbolički izgovorena rečenica, već nagovještaj za potonuće opozicionih nada da će Milatovićeva lista prevagnuti ka proevropskim strukturama. Već tada, bila je to pružena ruka pomirenja, punog srca, bez padeških začkoljica, bojažljivo izgovorenih fraza.
Zbog svega navedenog, smatram da je od zapadnog posredovanja, koje ne isključujem, realnija druga opcija. Upravo zbog činjenice da bi upozorenja sa zapadnih adresa trebala biti adresirana ka Spajiću, čije političke odluke implicitno aminuje Andrija Mandić, kojeg je doduše, za stožera zakonodavne i izvršne vlasti postavio upravo Milatović, što je i bio razlog za grčevito miješanje u sastavljanje Vlade. Da po Milatovićevom diktatu ZBCG nije dobio obećani politički plijen, do rascjepa bi, vjerovatno, došlo čak i ranije.
Druga opcija ima dvije strane medalje – jedna je oličena u crkvenim i savjetničkim pritiscima, a druga u Milatovićevom političkom kukavičluku i vjernosti srednjičarskim idealima.
Naime, Milatovićeva desna ruka je Dejan Vukšić, crkveni čovjek, čiju biografiju ne treba ponavljati, jer smo je, valjda, dobro, naučili. Kakvi savjetnici (oni najbliži, da se ogradim) takav i predsjednički pristup.
Iako je Milatović pravio politički mudre otklone, ta mudrost je izgleda bila dio fingiranog i dobro osmišljenog scenarija, kojim je uspješno obmanuo opozicione subjekte i dobar dio javnosti.
Rušenje vlasti u Podgorici bio je puki čin osvete. Za poziv na ponovni okup čekao se pravi momenat. A taj momenat, očito, uslijedio je nakon prijetnji SNP-a da će u slučaju koaliranja s DPS-om preispitati predsjednikovu poziciju. Time je, i formalno, potvrđena namjera prosrpskih partija da pokrenu manevarsko-osvetnički pakt, kroz inicijativu za Milatovićevu smjenu.
Strah za vlastitu poziciju, ili savjetnički manevar, pravo je pitanje. A Vukšić ne bi bio ponajbolji savjetnik, kad Milatovića ne bi podsjetio da je upravo zahvaljujući podršci prosrpskih partija, pukom igrom slučaja i borbom protiv Đukanovića, postao slučajni predsjednik, jer su građani glasali protiv Đukanovića, a ne za Milatovića.
I poziv je stigao, jutro poslije, milozvučnim tonom, naravno putem X platforme, jer Twitter predsjednik preferira kratke i efektne poruke, bile ratoborne ili miroljubive.
Ako je Zapad zaista odigrao ključnu posredničku ulogu, pitanje je zašto pritisak nije usmjeren ka Spajiću
Nastaje konfuzija. Premijerov kabinet oglašava se hvalospjevom o konstruktivnosti, a premijer, već narednog dana, pokazuje da je u nesaglasju sa sopstvenim kabinetom. Veli, nijesu se svađali da bi se mirili, predsjednik opstruira evropski put itd... Milojko je, dakle, na fabričkim postavkama, pritisnut Mandićevim đonom, hazarderski tehnokrata, umjesto premijera kojem basta da izusti makar jednu iole smislenu rečenicu.
Samo kad bi se bavili medijskim ratovanjem, od mučnog razlaza, preko optužbi za sve i svašta, sve do otkrivanja tajnih finansijera PES-a... O zakulisnim igrama, da i ne govorimo.
Elem, nakon odgovora Milatovićevog kabineta, polemika je utihnula. Čekamo novu epizodu- sastanak na kojem će se razgovarati samo o evropskom putu i poboljšanju institucionalne funkcionalnosti. Ko još vjeruje u takav tematski okvir. Naravno da će jedna od centralnih tema biti i formiranje vlasti u Podgorici.
Milatović je i sam lijepo napisao da uočava fragmentaciju i slabljenje građanskog centra na lokalnom nivou. Poruka je jasna - Jakov kao spasitelj legitimiteta Vlade, po cijenu sopstvene političke marginalizacije. A primjer političkog marginalca, Dritana Abazovića, ima tik uz sebe.
Mandić poslušnike vodi đe on hoće – pod Vučićevu nadstrešnicu. Ako Zapad ne detektuje građansko odupiranje takvom putu, opozicione nade i zvanično su potopljene
A Dritan, od gamechangera postade nekako nebitan lik. Ako dođe do istorijskog pomirenja, hoće li Jakovljeva četiri odbornika odbaciti Dritanova dva, a platforma otići u kantu za otpatke. Sve mi se čini da hoće, osim ako se i Dritan i Aleksa ponovo prijateljski i ljudski izmire, što makar njima dvojici, nije strano. Tek bi tada sapunica dobila novi zaplet. Demokrate bi manirski progutale sve što drugi ne bi, pa svi zajedno pod Mandićeve skute.
Dok građani poručuju da žele drugačiji politički pravac jačanjem proevropskih snaga, tridesetoavgustovci nam poručuju da nas svojih foteljaških okova neće osloboditi. Milatović se pridružuje Spajićevom uspostavljanju stabilokratije, koju Mandić korak po korak pretvara u autokratiju. U tihu smo dobrano zakoračili, do otvorene nam fale tek stepenik ili dva.
Građanski centar sinonim je za srednjičarski treći put, populističku i umjerenu desnicu, koja perfidno pomaže krajnjoj desnici u ostvarenju radikalnih ciljeva.
Ako zapadne diplomate smatraju da okup ispod Mandićevog šinjela vodi Crnu Goru ka EU, grdno se varaju. Četnički vojvoda, tridesetogodišnjim iskustvom i urođenim političkim lukavstvom preveslava marionete bez integriteta. Ako je preveslao i Zapad, u ozbiljnom smo problemu. Ako je i zarad EU puta, mnogo je.
A ako pak foteljaške lutke postupaju po komandi, biće trvenja, ali i uskointeresnih pomirenja, čak i tamo đe netrpeljivost ostaje nepremostiva.
Mandić poslušnike vodi đe on hoće – pod Vučićevu nadstrešnicu. Ako Zapad ne detektuje građansko odupiranje takvom putu, opozicione nade i zvanično su potopljene. Oni koji jednom prevare, prevariće stotinu puta, jer su se prodavanjem magle i zabluda politički etablirali.
